Fragmenti djetinjstva

Nedavno je na televiziji bio film Posljednji akcijski junak (1993.) koji me podsjetio na dobre stare dane i na sve one filmove koji su mi u najosjetljivijim godinama približavali neki čudesni svijet, a koje i danas rado gledam, svom djetinjstvu u čast.

Dok su tinejdžeri uživali u filmovima Molly Ringwald, ja nisam u svojoj predškolskoj dobi niti čula za nju, niti sam znala tko je Ferris Buller, pa niti sam vidjela Johna Cusacka kako pušta In your eyes ispod Dianinog prozora. Osim domaćih filmova uz koje vežem uspomene na školsku lektiru, nezaobilaznog Peru Kvržicu, Vragece te onaj urnebesni "Saperlot!" Ede Peročevića, u našoj kući na repertoaru su bili i američki klasici - Karate Kid (1984.), Smrtonosno oružje (1987.), Ghost Busters (1984.), Policijska akademija (1984.) i dr. u koje se, bez obzira na to koliko puta sam ih gledala, nikada nisam uživjela. Ipak, nekoliko filmova mi je čvrsto urezano u sjećanje, i ja ih još uvijek, pored svih blockbustera današnjice, najradije pogledam, znajući da su me, na neki čudan način, oblikovali u osobu koja sam danas :)

1. The Goonies (1985.)

Ako ste se rodili u osamdesetima, onda znate - Steven Spielberg je kralj! Od E.T.-a (1982.), Gremlina (1984.), pa sve do Jurskog parka (1993.), u Hollywoodu nije bilo nekoga tko je mogao nadmašiti Spielberga u očima jednog djeteta, što je zasigurno i razlog zašto mu se i Dawson toliko divio te htio slijediti njegove stope. Svi su dobro znali da se Gremline ne smije polijevati vodom, niti hraniti nakon ponoći, ali ipak, jači od Gremlina, po mom mišljenju, bili su pustolovni Gooniesi, kojima smo na hrabrosti i neustrašivosti svi zavidjeli, pa i po čijem smo uzoru pravili kolibe kraj rijeke i otkrivali blago zakopano usred šuma i oranica.

2. Back to future (1985.)

Budući da je Spielberg producent ovog filma, uopće ne čudi što su prošle godine i godine otkad se Marty McFly uz Docovu pomoć prvi put vratio u prošlost, a još uvijek ne postoji čovjek, koji je gledao ovaj film, a da ne sanja o svom DeLoreanu - to valjda dovoljno govori o kulturnom fenomenu Povratka u budućnost. Sve do trećeg razreda upravo sam Michaela J. Foxa navodila kao svog omiljenog glumca u školskim leksikonima, pa i danas on u mom srcu ima posebno mjesto.

3. Beetlejuice (1988.)

Baš kao i Death becomes her (1992.), koji sam voljela iz nekog uvrnutog razloga, Bubimir je teški trash koji sam kao curička obožavala. Početkom devedesetih moji roditelji su se naveliko družili sa svojim vjenčanim kumovima, a njihove kćeri mojim sestrama i meni bile su idealne družice za mnoge nepodopštine i igre. Kako smo običavali dočekivati Novu godinu zajedno, a Bubimira je naša televizija jedne godine prikazivala na Silvestrovo, još uvijek mi je asocijacija na njega ta večer provedena s mojim najdražim kumicama, uz šampanjac od jagode. Bubimir je tako prerastao u tradiciju, pa smo ga godinama koje su uslijedile gledale večer prije Nove godine na VHS-u, kao neko zabranjeno voće (zbog strašnih prizora) koje nam je dopušteno kušati jednom godišnje.

4. Big (1988.)

Ako ste gledali dječaka Josha koji poželi odrasti pa se jednog dana, u svojoj dječjoj pidžami, probudi kao Tom Hanks, onda vam je jasno da svako vrijeme donosi svoje i da, koliko god kao djeca željeli odrasti, kao odrasli ćete htjeti vratiti te bezbrižne dane. Isto tako, nikada vam neće pasti na pamet tražiti od nekog tamo stroja u lunaparku ikakve usluge, jer bi one mogle rezultirati french ljubljenjem i drugim nevoljama. Od filmova koji naglašavaju da je važno dobro se osjećati u svojoj koži, voljela sam i film Switch (1991.) u kojem Ellen Barkin glumi šovinista koji se nakon što ga bivša djevojka ubije, reinkarnira u ženu - velike li kazne. Tada sam naučila - hodanje u cipelama s visokim potpeticama je umjetnost i nije za svakoga.

5. Heart and Souls (1993.)

Kako me oduvijek jako interesiralo što se točno s nama događa nakon smrti, a intrigirale su me i priče o duhovima, ponekad i previše pa mi je baka morala ponavljati da mi ne mogu nauditi mrtvi, nego samo živi, voljela sam film Heart and Souls - o ljudima koji stradaju u prometnoj nesreći i ne mogu napustiti naš svijet dok ne obave sve svoje nedovršene poslove. Ovaj dirljivi film poručio mi je - ne odlaži za sutra ono što možeš učiniti danas i uvijek daj do znanja svojim bližnjima da ih voliš. Osim ljudi koji idu u raj, voljela sam i All Dogs Go To Heaven (1989.), animirani film o psu Charlieju koji se vraća iz mrtvih kako bi, uz pomoć predivne male siročice Anne-Marie, pronašao svog ubojicu. Lik i djelo Anne-Marie bili su u našoj obitelji toliko cijenjeni da nam ju je mama jednostavno morala naslikati na zidu dječje sobe, tako da je Anne-Marie jako dugo, sve do sljedećeg bojanja zidova, bila dio naših malih života.

6. Čudesna šuma (1986.) i Čarobnjakov šešir (1990.)

Kad smo kod animiranih filmova i maminih crteža, i zeleni mršavko Štapić i njegova vila, uz leteće medvjediće, krasili su zidove naše sobe. Dok sam bila mala toliko sam voljela Čarobnu šumu, slikara Paletu, Štapića i sve njihove prijatelje, a prezirala cara Mrazomora i Kaktus Cara, da sam filmove o njima nazvala jednim imenom - Čomorakova šuma - zbog čega me i danas u obitelji zadirkuju.

7. Wizard of Oz (1939.)

Dorothy i njene crvene cipelice posebno ističem jer su proizvod nekog drugog vremena, onoga u kojem ni ja, ni moji roditelji, nismo bili ni u planu. Ipak, prije nego sam krenula u školu, najčešće na Badnjak, na programu Cartoon Networka, odnosno TNT-a u večrnjim satima, prikazivan je Čarobnjak iz Oza, kojeg je mala ja, kao i sve drugo čarobno što ima veze s vilama i vješticama te životinjicama, odmah zavoljela. Uz divan glas Judy Garland, nestašnog Tota, Strašilo, Limenog čovjeka i Lava vrlo rano sam naučila - there's no place like home.