Preskoči na glavni sadržaj

Da guza vidi puta

S godinama shvatiš da su neke stvari klišeji s razlogom, npr. ona da se sve događa s razlogom i da je svako iskustvo dragocjeno. Još prije samo nekoliko godina ja sam bila tzv. lijeni turist - tijekom studija ljetne praznike koristila sam samo da bi se izležavala na plaži i spavala do mile volje, što je mog najdražeg suputnika - boyfrienda - jako živiciralo. On je uvijek htio nekuda ići, nešto otkrivati, nešto doživjeti i uvijek se napatio da bi me nagovorio da mu se pridružim. Međutim, kad sam se riješila stresa kojeg su stvarali ispiti i još se zaposlila u Parku prirode Kopački rit, moj pustolovni duh se probudio. Još prvoga dana u Ritu pomislila sam kako sam blagoslovljena što mogu svakodnevno prolaziti kraj stoljetnih brijestova, gledati kormorane kako izbijeljuju vrbe, pratiti labudove koji klize između lopoča, susresti obitelj jelena u rano jutro. To divno močvarno područje gdje se ljube Dunav i Drava probudilo je u meni pustolova gladnog zelenih prostranstava i nebeskog plavetnila, a nažalost, danas nemam ni vremena, niti novca, za putovanja, a jedina prostranstva koja vidim su ona na putu iz Šibenika za Slavoniju, dok putujem kući. Ipak, knjižnica je prepuna putopisa i knjiga o čudima Hrvatske pa u slobodno vrijeme živim kroz knjige onih koji su imali sreću vidjeti ono o čemu  ja samo sanjam.


Park prirode Kopački rit


Kroz knjigu Gradimira Radivojevića Čuda i čudaci Jadrana tako sam saznala sve o prokletstvu crnih fratara na otoku Lokrumu, kojem se pripisuju tragično stradali general Marmont, kraljica Sissy, pa i sam car Franjo Josip, o otoku Svecu na kojem je vladala ilirska kraljica Teuta, o povezanosti legendarne Troje s Bračem, o tome kako je Bog posijao Kornate, o nesretnoj ljubavi kapetana Petra Marinića, o špiljama u kojima su obitavale vještice i zmajevi, o dvoranama Vranjačama, o potonulim Santa Gioralamo, Tetti, Re d'Italia i drugima, o hrvatskom Kineskom zidu, o otoku ljubavi Galešnjaku, o televiziji koju su sklepala braća  Crha u Šibeniku, o opatijskoj Madonnini i Djevojci s galebom i svim drugim legendama i čudacima koji se vežu uz naše more.


Limski zaljev

Vrsar

Ivana Buj, Alan Čaplar, Hrvoje Kekez i Dario Žagar okupili su se da bi u knjizi imena Tajanstvena Hrvatska - 60 skrivenih dragulja naše domovine skupili sva nerazvikana mjesta lijepe naše koja se isplati posjetiti - baroknu osječku Tvrđu, romantične ulice Gornjeg grada u Zagrebu, litice u Ogulinu s kojih se Đula bacila u pravaliju, pulski labirint vojnih tunela, Odisejeve špilje na Mljetu, vječno počivalište grofa Janka Draškovića, selo roda Čigoč, Titovu špilju u viškom kršu, utvrdu Ključ na Čikoli i mnoge druge zanimljive kutke. Knjiga je popraćena fantasičnim fotografijama netaknute prirode, ostataka davnih vremena i naših utvrda koje obiluju zanimljivim pričama - i time je idealna za sve znatiželjnike koji uvijek žele znati više, pogotovo za one koji u pustolovine idu samo s kauča.


Orahovački Ružica - grad i pogled s njega


Primjedbe

  1. Đulin ponor! Prijateljica mi je iz Ogulina, ali nisam se nikad sjetila pitati ju zašto se zove Đulin ponor. Zašto se Đula bacila? Sigurno zbog nesretne ljubavi!

    P.S. Jel' bi htjela maknuti "word check" kod ostavljanja komentara, pretty pliz?

    OdgovoriIzbriši
  2. Je, zato jer joj je kapetan Milan poginuo. Još i danas vide ga nad ponorom. Pročitaj! I baš namjerno sam stavila word check ali ako me tako lijepo molis...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...