Preskoči na glavni sadržaj

Jacob & Tyler, step back!

Padam na knjige uz koje se veže pridjev mistično pa sam tako pala i na knjigu Dragi Jim danskog književnika Christiana Morka, diplomiranog sociologa, povjesničara i novinara, čovjeka koji je godinama radio za Warner Bros. Pictures i koji je gotičku ljubavnu priču o Jimu godinama oblikovao u glavi nakon što je pročitao novinski članak o tajanstvenoj smrti. Kratki opis fabule zaintrigirao me - mistika, jeza, tri sestre i njihova čudna tetka, zagonetni muškarac - i pomalo podsjetio na sestre Owens Alice Hoffman ili na sestre Iz njezinog strašnog sklada Audrey Niffenegger. Već sama naslovnica s vukovima i uvodni citat iz Enciklopedije Britannice iz 1911. - "U Irskoj, u Cromwellovo doba, vukovi su bili prava napast, i budući da ih je navodno bilo sve više, poduzete su posebne mjere za njihovo istrebljenje... Točan datum njihova konačnog nestanka nemoguće je utvrditi." - privukao me, a činjenica da sam oduvijek bila team Jacob, a da sam još više zaluđena mladim vukom Tylerom Lockwoodom, presudila je - uzimam knjigu! I ne samo da sam je uzela, progutala sam je u jedno nedjeljno popodne, baš kao pravi zabušant, uz kavu i jagode. 



Misterij započinje u predgrađu Dublina, a pripovjedač opisuje uobičajen dan znatiželjnog lokalnog poštara koji ima običaj pozivati se ljudima na kavu. Njegovu rutinu potpuno će poremetiti pronalazak mrtvog tijela gospođe Hegarty, koja je, na prvi pogled, umrla vrlo nasilnom smrću u svome domu. Ne samo da je umrla ona, nego su u njenom domu izgladnjele, s tragovima okova na udovima, pronađene i njene nećakinje, Fiona i Roisin Walsh. Brutalne ozljede, nestanak treće sestre, dokazi koji upućuju da je tetka držala nećakinje zatočene i svakodnevno ih trovala dok im unutarnji organi nisu odumirali te tragovi struganja po vratima buditi će znatiželju susjeda koji će stvarati svoje teorije. No, ono što susjedi ne znaju saznat će uskoro mladi poštar Niall koji pronalazi bilježnicu sa zapisima nesretne Fione. Njena priča o muškarcu jačem od opijuma, danu kada je "zaronila u crnilo njegovih očiju" i kada je "provalio u nju kao u sef i pokrao sve što je u njemu bilo" i tajnama koje su dovele do tragedije samo je prag priče o seanchaiju, tradicionalnom irskom pripovjedaču, preko kojega ćete željeti prijeći, kako biste razumjeli razvoj događaja koji je doveo do toga da su tijela nesretnih žena danima trulila, dok su njihovi duhovi čekali nekoga tko bi poslušao njihovu priču. Ako vam sve to ne zvuči zanimljivo, i ne volite misteriju i legende zelene Irske, zanemarite ovaj post, a ukoliko volite - pravac knjižnica!


"Dragi neznani prijatelju. Molim te, poslušaj me. Tu sam gdje jesam i nemam još puno vremena. Tebi u naslijeđe ostavljam svoju priču i sve svoje buduće dane, jer mi ćemo uskoro biti mrtve. Umrijeti ćemo u ovoj kući jer smo voljele muškarca po imenu Jim, a da nismo poznavale njegovu istinsku narav. Slušaj pozorno moju priču."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...