Preskoči na glavni sadržaj

Jacob & Tyler, step back!

Padam na knjige uz koje se veže pridjev mistično pa sam tako pala i na knjigu Dragi Jim danskog književnika Christiana Morka, diplomiranog sociologa, povjesničara i novinara, čovjeka koji je godinama radio za Warner Bros. Pictures i koji je gotičku ljubavnu priču o Jimu godinama oblikovao u glavi nakon što je pročitao novinski članak o tajanstvenoj smrti. Kratki opis fabule zaintrigirao me - mistika, jeza, tri sestre i njihova čudna tetka, zagonetni muškarac - i pomalo podsjetio na sestre Owens Alice Hoffman ili na sestre Iz njezinog strašnog sklada Audrey Niffenegger. Već sama naslovnica s vukovima i uvodni citat iz Enciklopedije Britannice iz 1911. - "U Irskoj, u Cromwellovo doba, vukovi su bili prava napast, i budući da ih je navodno bilo sve više, poduzete su posebne mjere za njihovo istrebljenje... Točan datum njihova konačnog nestanka nemoguće je utvrditi." - privukao me, a činjenica da sam oduvijek bila team Jacob, a da sam još više zaluđena mladim vukom Tylerom Lockwoodom, presudila je - uzimam knjigu! I ne samo da sam je uzela, progutala sam je u jedno nedjeljno popodne, baš kao pravi zabušant, uz kavu i jagode. 



Misterij započinje u predgrađu Dublina, a pripovjedač opisuje uobičajen dan znatiželjnog lokalnog poštara koji ima običaj pozivati se ljudima na kavu. Njegovu rutinu potpuno će poremetiti pronalazak mrtvog tijela gospođe Hegarty, koja je, na prvi pogled, umrla vrlo nasilnom smrću u svome domu. Ne samo da je umrla ona, nego su u njenom domu izgladnjele, s tragovima okova na udovima, pronađene i njene nećakinje, Fiona i Roisin Walsh. Brutalne ozljede, nestanak treće sestre, dokazi koji upućuju da je tetka držala nećakinje zatočene i svakodnevno ih trovala dok im unutarnji organi nisu odumirali te tragovi struganja po vratima buditi će znatiželju susjeda koji će stvarati svoje teorije. No, ono što susjedi ne znaju saznat će uskoro mladi poštar Niall koji pronalazi bilježnicu sa zapisima nesretne Fione. Njena priča o muškarcu jačem od opijuma, danu kada je "zaronila u crnilo njegovih očiju" i kada je "provalio u nju kao u sef i pokrao sve što je u njemu bilo" i tajnama koje su dovele do tragedije samo je prag priče o seanchaiju, tradicionalnom irskom pripovjedaču, preko kojega ćete željeti prijeći, kako biste razumjeli razvoj događaja koji je doveo do toga da su tijela nesretnih žena danima trulila, dok su njihovi duhovi čekali nekoga tko bi poslušao njihovu priču. Ako vam sve to ne zvuči zanimljivo, i ne volite misteriju i legende zelene Irske, zanemarite ovaj post, a ukoliko volite - pravac knjižnica!


"Dragi neznani prijatelju. Molim te, poslušaj me. Tu sam gdje jesam i nemam još puno vremena. Tebi u naslijeđe ostavljam svoju priču i sve svoje buduće dane, jer mi ćemo uskoro biti mrtve. Umrijeti ćemo u ovoj kući jer smo voljele muškarca po imenu Jim, a da nismo poznavale njegovu istinsku narav. Slušaj pozorno moju priču."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...