Preskoči na glavni sadržaj

Jacob & Tyler, step back!

Padam na knjige uz koje se veže pridjev mistično pa sam tako pala i na knjigu Dragi Jim danskog književnika Christiana Morka, diplomiranog sociologa, povjesničara i novinara, čovjeka koji je godinama radio za Warner Bros. Pictures i koji je gotičku ljubavnu priču o Jimu godinama oblikovao u glavi nakon što je pročitao novinski članak o tajanstvenoj smrti. Kratki opis fabule zaintrigirao me - mistika, jeza, tri sestre i njihova čudna tetka, zagonetni muškarac - i pomalo podsjetio na sestre Owens Alice Hoffman ili na sestre Iz njezinog strašnog sklada Audrey Niffenegger. Već sama naslovnica s vukovima i uvodni citat iz Enciklopedije Britannice iz 1911. - "U Irskoj, u Cromwellovo doba, vukovi su bili prava napast, i budući da ih je navodno bilo sve više, poduzete su posebne mjere za njihovo istrebljenje... Točan datum njihova konačnog nestanka nemoguće je utvrditi." - privukao me, a činjenica da sam oduvijek bila team Jacob, a da sam još više zaluđena mladim vukom Tylerom Lockwoodom, presudila je - uzimam knjigu! I ne samo da sam je uzela, progutala sam je u jedno nedjeljno popodne, baš kao pravi zabušant, uz kavu i jagode. 



Misterij započinje u predgrađu Dublina, a pripovjedač opisuje uobičajen dan znatiželjnog lokalnog poštara koji ima običaj pozivati se ljudima na kavu. Njegovu rutinu potpuno će poremetiti pronalazak mrtvog tijela gospođe Hegarty, koja je, na prvi pogled, umrla vrlo nasilnom smrću u svome domu. Ne samo da je umrla ona, nego su u njenom domu izgladnjele, s tragovima okova na udovima, pronađene i njene nećakinje, Fiona i Roisin Walsh. Brutalne ozljede, nestanak treće sestre, dokazi koji upućuju da je tetka držala nećakinje zatočene i svakodnevno ih trovala dok im unutarnji organi nisu odumirali te tragovi struganja po vratima buditi će znatiželju susjeda koji će stvarati svoje teorije. No, ono što susjedi ne znaju saznat će uskoro mladi poštar Niall koji pronalazi bilježnicu sa zapisima nesretne Fione. Njena priča o muškarcu jačem od opijuma, danu kada je "zaronila u crnilo njegovih očiju" i kada je "provalio u nju kao u sef i pokrao sve što je u njemu bilo" i tajnama koje su dovele do tragedije samo je prag priče o seanchaiju, tradicionalnom irskom pripovjedaču, preko kojega ćete željeti prijeći, kako biste razumjeli razvoj događaja koji je doveo do toga da su tijela nesretnih žena danima trulila, dok su njihovi duhovi čekali nekoga tko bi poslušao njihovu priču. Ako vam sve to ne zvuči zanimljivo, i ne volite misteriju i legende zelene Irske, zanemarite ovaj post, a ukoliko volite - pravac knjižnica!


"Dragi neznani prijatelju. Molim te, poslušaj me. Tu sam gdje jesam i nemam još puno vremena. Tebi u naslijeđe ostavljam svoju priču i sve svoje buduće dane, jer mi ćemo uskoro biti mrtve. Umrijeti ćemo u ovoj kući jer smo voljele muškarca po imenu Jim, a da nismo poznavale njegovu istinsku narav. Slušaj pozorno moju priču."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...