Preskoči na glavni sadržaj

Jacob & Tyler, step back!

Padam na knjige uz koje se veže pridjev mistično pa sam tako pala i na knjigu Dragi Jim danskog književnika Christiana Morka, diplomiranog sociologa, povjesničara i novinara, čovjeka koji je godinama radio za Warner Bros. Pictures i koji je gotičku ljubavnu priču o Jimu godinama oblikovao u glavi nakon što je pročitao novinski članak o tajanstvenoj smrti. Kratki opis fabule zaintrigirao me - mistika, jeza, tri sestre i njihova čudna tetka, zagonetni muškarac - i pomalo podsjetio na sestre Owens Alice Hoffman ili na sestre Iz njezinog strašnog sklada Audrey Niffenegger. Već sama naslovnica s vukovima i uvodni citat iz Enciklopedije Britannice iz 1911. - "U Irskoj, u Cromwellovo doba, vukovi su bili prava napast, i budući da ih je navodno bilo sve više, poduzete su posebne mjere za njihovo istrebljenje... Točan datum njihova konačnog nestanka nemoguće je utvrditi." - privukao me, a činjenica da sam oduvijek bila team Jacob, a da sam još više zaluđena mladim vukom Tylerom Lockwoodom, presudila je - uzimam knjigu! I ne samo da sam je uzela, progutala sam je u jedno nedjeljno popodne, baš kao pravi zabušant, uz kavu i jagode. 



Misterij započinje u predgrađu Dublina, a pripovjedač opisuje uobičajen dan znatiželjnog lokalnog poštara koji ima običaj pozivati se ljudima na kavu. Njegovu rutinu potpuno će poremetiti pronalazak mrtvog tijela gospođe Hegarty, koja je, na prvi pogled, umrla vrlo nasilnom smrću u svome domu. Ne samo da je umrla ona, nego su u njenom domu izgladnjele, s tragovima okova na udovima, pronađene i njene nećakinje, Fiona i Roisin Walsh. Brutalne ozljede, nestanak treće sestre, dokazi koji upućuju da je tetka držala nećakinje zatočene i svakodnevno ih trovala dok im unutarnji organi nisu odumirali te tragovi struganja po vratima buditi će znatiželju susjeda koji će stvarati svoje teorije. No, ono što susjedi ne znaju saznat će uskoro mladi poštar Niall koji pronalazi bilježnicu sa zapisima nesretne Fione. Njena priča o muškarcu jačem od opijuma, danu kada je "zaronila u crnilo njegovih očiju" i kada je "provalio u nju kao u sef i pokrao sve što je u njemu bilo" i tajnama koje su dovele do tragedije samo je prag priče o seanchaiju, tradicionalnom irskom pripovjedaču, preko kojega ćete željeti prijeći, kako biste razumjeli razvoj događaja koji je doveo do toga da su tijela nesretnih žena danima trulila, dok su njihovi duhovi čekali nekoga tko bi poslušao njihovu priču. Ako vam sve to ne zvuči zanimljivo, i ne volite misteriju i legende zelene Irske, zanemarite ovaj post, a ukoliko volite - pravac knjižnica!


"Dragi neznani prijatelju. Molim te, poslušaj me. Tu sam gdje jesam i nemam još puno vremena. Tebi u naslijeđe ostavljam svoju priču i sve svoje buduće dane, jer mi ćemo uskoro biti mrtve. Umrijeti ćemo u ovoj kući jer smo voljele muškarca po imenu Jim, a da nismo poznavale njegovu istinsku narav. Slušaj pozorno moju priču."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...