Preskoči na glavni sadržaj

Lisbon-depra

Pomislit ćete da imam samoubilačku namjeru jer često čitam knjige na tu temu. Valjda sam u nekoj melankoličnoj fazi života, i da, naravno, intrigira me taj odustanak od onoga što je najvećeg dara ikada darovanog - života. Mi, ljudi, takvi smo, smrt nas uvijek iznenadi, šokira, uvijek nas potakne na razmišljanje, a u slučaju samoubojstva - na zakašnjelo suosjećanje i znatiželju. Bezbroj pitanja na koja više nema tko odgovoriti. Malo je pisaca koji smrt znaju prikazati kao sasvim prirodnu pojavu, čak i kad se dogodi u najneobičnijim okolnostima, ali Jeffrey Eugenides, čarobnjak napisane riječi, zasigurno je jedan od njih. Čovjek je to koji napiše knjigu svakih deset godina, ali čekanje njegovih djela uvijek se isplati. U svom debitantskom romanu, Nevina samoubojstva, knjigom koja mi je jednom godišnje ne repertoaru - samo zato što je ljepota njenih riječi tako nepotrošna, samoubojstvo je predstavio romantično kao jedini lijek za kojim posežu sanjari koji ne mogu podnijeti živjeti u praznom svijetu. Ovu odličnu knjigu u film je pretvorila Sofia Coppola, a Lisbon sestre, koje si redom oduzimaju život, odglumile su Leslie Hayman, A. J. Cook, Chelse Swain, Kirsten Dunst i Hanna R. Hall. Priču o Lisbonicama saznajemo od  grupe dječaka kojoj su sestre objekt obožavanja, neprestana zanimacija i izvor svih maštanja, a upravo Eugenidesova ideja o grupi pripovjedača je jedinstvena. U ovom postu donosim vam kombinaciju citata iz knjige i stvari s fenomenalnog soundtracka The virgin suicidesa.



"Nakon pet minuta transfuzije objavio je da više nije u životnoj opasnosti. Pomilovavši je ispod brade, reče: 'Što ćeš ovdje, dušo? Još si tako mlada da ni ne znaš kako život zna biti gadan.' Cecilia je nato usmeno dala svoju jedinu samoubilačku poruku, usput rečeno i beskorisnu jer će preživjeti. 'Doktore', rekla je, 'očito nikad niste bili trinaestogodišnja djevojčica.'"


"Nikad nismo shvatili zašto je curama tako bitno da budu zrele, ili zašto osjećaju potrebu da jedna drugoj dijele komplimente, no kad bismo katkad naglas pročitali dugi odlomak dnevnika, morali smo susprezati nagon da se počnemo grliti i jedan drugomu govoriti kako smo zgodni. Osjetili smo kako si sputan kad si cura, kako ti zato mozak postane okretan i sanjarski i kako naučiš slagati boje. Znali smo da su nam cure blizanke, da u prostoru postojimo kao životinje jednake kože, i da one o nama znaju sve, iako mi njih nikako ne možemo dokučiti. Naposljetku smo spoznali da su cure zapravo prerušene žene, da shvaćaju ljubav, pa čak i smrt, a nama je jedina zadaća da dižemo larmu koja ih, po svemu sudeći, osvaja."


"Bila je čvrsta točka svijeta u vrtnji", rekao nam je citirajući Eliota, čije je Sabrane pjesme našao na polici u centru za odvikavanje. Lux Lisbon gledala ga je cijelu vječnost, Trip Fontaine joj je uzvraćao pogled, a ljubav koju je u tom trenu osjetio, iskrenija od svih potonjih ljubavi jer se nikad nije morala boriti za opstanak u stvarnom životu, dan ga danas u pustinji mori, makar su mu i vanjština i zdravlje propali. 'Nikad ne znaš što će probuditi uspomenu', rekao nam je. 'Lice nekog djetešca. Zvonce na mačkinoj ogrlici. Bilo što.'"


"Samoubojstva u biti nisu bila ni zagonetka ni stvar tuge, nego obične sebičnosti. Cure su na sebe preuzele odluke koje je pametnije prepustiti ogu. Previše su se osilile da bi dalje živjele među nama, previše su su okrenule sebi, postale su previdovite, preslijepe. Nisu za sobom ostavile život, koji redovito prevlada prirodnu smrt, nego posve tričav niz svakidašnjih činjenica: sat koji kuca na zidu, dnevni boravak u podnevnoj polusjedni i grozotu ljudskog bića koje misli samo na sebe."


"Na kraju nije bilo bitno koliko su godina imale niti da su bile cure, nego samo da smo ih voljeli, a one nisu čule naš zov; ne čuju nas ni danas, dok ih prorijeđene kose i salastih trbuha iz kućice na drvetu dozivamo da izađu iz soba, kamo su otišle da zauvijek budu same - same u samoubojstvu, a samoubojstvo je dublje od smrti - i gdje mi nikad nećemo naći djeliće da ih nanovo sklopimo."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...