Preskoči na glavni sadržaj

Lisbon-depra

Pomislit ćete da imam samoubilačku namjeru jer često čitam knjige na tu temu. Valjda sam u nekoj melankoličnoj fazi života, i da, naravno, intrigira me taj odustanak od onoga što je najvećeg dara ikada darovanog - života. Mi, ljudi, takvi smo, smrt nas uvijek iznenadi, šokira, uvijek nas potakne na razmišljanje, a u slučaju samoubojstva - na zakašnjelo suosjećanje i znatiželju. Bezbroj pitanja na koja više nema tko odgovoriti. Malo je pisaca koji smrt znaju prikazati kao sasvim prirodnu pojavu, čak i kad se dogodi u najneobičnijim okolnostima, ali Jeffrey Eugenides, čarobnjak napisane riječi, zasigurno je jedan od njih. Čovjek je to koji napiše knjigu svakih deset godina, ali čekanje njegovih djela uvijek se isplati. U svom debitantskom romanu, Nevina samoubojstva, knjigom koja mi je jednom godišnje ne repertoaru - samo zato što je ljepota njenih riječi tako nepotrošna, samoubojstvo je predstavio romantično kao jedini lijek za kojim posežu sanjari koji ne mogu podnijeti živjeti u praznom svijetu. Ovu odličnu knjigu u film je pretvorila Sofia Coppola, a Lisbon sestre, koje si redom oduzimaju život, odglumile su Leslie Hayman, A. J. Cook, Chelse Swain, Kirsten Dunst i Hanna R. Hall. Priču o Lisbonicama saznajemo od  grupe dječaka kojoj su sestre objekt obožavanja, neprestana zanimacija i izvor svih maštanja, a upravo Eugenidesova ideja o grupi pripovjedača je jedinstvena. U ovom postu donosim vam kombinaciju citata iz knjige i stvari s fenomenalnog soundtracka The virgin suicidesa.



"Nakon pet minuta transfuzije objavio je da više nije u životnoj opasnosti. Pomilovavši je ispod brade, reče: 'Što ćeš ovdje, dušo? Još si tako mlada da ni ne znaš kako život zna biti gadan.' Cecilia je nato usmeno dala svoju jedinu samoubilačku poruku, usput rečeno i beskorisnu jer će preživjeti. 'Doktore', rekla je, 'očito nikad niste bili trinaestogodišnja djevojčica.'"


"Nikad nismo shvatili zašto je curama tako bitno da budu zrele, ili zašto osjećaju potrebu da jedna drugoj dijele komplimente, no kad bismo katkad naglas pročitali dugi odlomak dnevnika, morali smo susprezati nagon da se počnemo grliti i jedan drugomu govoriti kako smo zgodni. Osjetili smo kako si sputan kad si cura, kako ti zato mozak postane okretan i sanjarski i kako naučiš slagati boje. Znali smo da su nam cure blizanke, da u prostoru postojimo kao životinje jednake kože, i da one o nama znaju sve, iako mi njih nikako ne možemo dokučiti. Naposljetku smo spoznali da su cure zapravo prerušene žene, da shvaćaju ljubav, pa čak i smrt, a nama je jedina zadaća da dižemo larmu koja ih, po svemu sudeći, osvaja."


"Bila je čvrsta točka svijeta u vrtnji", rekao nam je citirajući Eliota, čije je Sabrane pjesme našao na polici u centru za odvikavanje. Lux Lisbon gledala ga je cijelu vječnost, Trip Fontaine joj je uzvraćao pogled, a ljubav koju je u tom trenu osjetio, iskrenija od svih potonjih ljubavi jer se nikad nije morala boriti za opstanak u stvarnom životu, dan ga danas u pustinji mori, makar su mu i vanjština i zdravlje propali. 'Nikad ne znaš što će probuditi uspomenu', rekao nam je. 'Lice nekog djetešca. Zvonce na mačkinoj ogrlici. Bilo što.'"


"Samoubojstva u biti nisu bila ni zagonetka ni stvar tuge, nego obične sebičnosti. Cure su na sebe preuzele odluke koje je pametnije prepustiti ogu. Previše su se osilile da bi dalje živjele među nama, previše su su okrenule sebi, postale su previdovite, preslijepe. Nisu za sobom ostavile život, koji redovito prevlada prirodnu smrt, nego posve tričav niz svakidašnjih činjenica: sat koji kuca na zidu, dnevni boravak u podnevnoj polusjedni i grozotu ljudskog bića koje misli samo na sebe."


"Na kraju nije bilo bitno koliko su godina imale niti da su bile cure, nego samo da smo ih voljeli, a one nisu čule naš zov; ne čuju nas ni danas, dok ih prorijeđene kose i salastih trbuha iz kućice na drvetu dozivamo da izađu iz soba, kamo su otišle da zauvijek budu same - same u samoubojstvu, a samoubojstvo je dublje od smrti - i gdje mi nikad nećemo naći djeliće da ih nanovo sklopimo."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...