Preskoči na glavni sadržaj

Divojka s juga

Kažu ljudi da iz negativnosti proizlazi samo dodatna negativnost, ali meni, mrgudu, najčešće upravo osobe izrazito negativno nastrojene otvore oči i tek kroz njihove svjetonazore shvatim da zapravo uopće nisam mrgud - da volim nebo, i sunce, da se smijem procvjetalim ružama kraj kojih prođem, da bih najradije zagrlila svakog čovjeka kojeg sretnem na svome putu!


Jedan takav mrgud, stranac, da ne kažem - purger, doselio se u Šibenik, i kao tzv. freelance novinar s iskustvom počeo pisati kolumnu za jedan lokalni portal. U početku sam ga razumijela, pa čovjek se tek doselio, još je preogorčen, daleko je od rodne grude, nije naviknut na život u ovom podneblju i ne poznaje ovaj čudni mentalitet. Njegov posljednji članak, u kojem ismijava šibensku dicu, proglašava Dječji festival oronulim i ukratko - govori kako nikad ništa od Šibenika neće biti ako sav svoj rast temelji na dječjim osmjesima te samodopadno poručuje Šibeniku da odraste, podigao je buru komentara, na čelu sa šibenskim majkama, Šibenčana koji nade polažu upravo u činjenicu da je Šibenik oduvijek bio, i da će biti, grad djece. Tko bi rekao da ću i sama, potaknuta purgerovskim baljezganjima, poželjeti obraniti taj grad koji me, zapravo, tako hladno dočekao!









U obranu Šibenika, ja obožavam Dječji festival i sve druge njegove manifestacije, od Festivala putnika, Festivala plesa, Terranea, Regiusa, Večeri dalmatinske šansone, dane svetog Mihovila, dane svetog Kristofora, Jazz i blues OFF festivala pa sve do Srednjovjekovnog festivala - obožavam tu gužvu, radost na ulicama, život koji isparava iz... dok ovo pišem, upravo mi je na vrata došla mala susjeda Anđela koja ima pričest i dala mi kolače! Što da vam kažem, danas posebno obožavam Šibenik! Razumijem u potpunosti ljude koji su se ovdje rodili, koji su ovdje s roditeljima šetali Poljanom, jeli sladoled u Kalelargi, koji su išli u šibenske škole, ponosili se Jurajem Šižgorićem, Arsenom Dedićem, Špirom Guberinom, legendarnim Mišom i mnogima koji su nikli iz šibenskih kala, shavaćam da su ovdje nastale njihove uspomene, prvi poljupci, prvi baluni, prva razočaranja, prva pijanstva, da su u butama donijeli svoje prve velike odluke. Oni vole svim srcem svoj grad i ne bi nigdje drugdje živjeli. Sve te njihove priče, uspomene, dječji smijeh i suze iz prošlih dana čine dušu ovog grada, koja je za mene možda kruta, ali od čijeg upoznavanja neću odustati, bez obzira na to što nemam s kime podijeliti radost festivala, nemam kome kupiti sladoled, niti s kime plivati u moru i bez obzira na to što meni najdraži dani spavaju mirnim snom u zidovima našičkog franjevačkog samostana, u hrastovima Pejačevićevog parka, na igralištima našičkih škola, u tišini martinske templarske crkvice.

(spot Nene Belana sniman u - Šibeniku)

(spot Slavonia benda sniman u - Našicama)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...