Preskoči na glavni sadržaj

Obična riječ je rastanak

Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Od sviju raznih riječi po redu,
bez obzira na abecedu,
na poredak i mimo njega,
dolazi ona nakon svega:
kada u travi gasi se sjaj,
kad sve se topi poput snijega,
kad krugovi se na jedan svedu,
kad svrši sve, kad svemu je kraj.
Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Puna je čudnih žudnji i htijenja,
katkad i ona značenja mijenja.
Jednom glasi samo «zbogom»,
drugi put glasi «doviđenja»

Napisao mi je ovu pjesmu u ružičasti Barbie spomenar moj bratić prije nego sam mogla i razumjeti što li ona uopće znači. Uz nju je nacrtao i slonića s uzdignutom surlom, naravno, za sreću. Brata nemam, ali mi je Bog podario bratiće uz koje sam odrasla, s kojima sam jela rizi bizi i gledala Tri amigosa, s kojima sam se igrala rata, pisala zadaću, i s kojima sam posuđivala filmove iz videoteke i redovito imala movie nights - još i prije nego su ih Gilmoreice počele prakticirati.
Mog bratića H. opsjela je ona vražja bolest od koje redovito oboli baš onaj član obitelji koji sve uveseljavala i koji je svima veliki oslonac u životu, a da nikada ništa ne traži zauzvrat. Nikad ga nisam vidjela da plače, a jednom mi je rekao da su mu suze nakon nekog vremena presušile, i da je odlučio uzeti ono što mu život pruža. Volio je nositi odijelo i znao je u odijelu otići u disco, bez obzira što se ostatak njegovih školskih kolega nikada tako ne bi obukao za obični subotnji izlazak. Nije bio stidljiv, prišao bih svakoj osobi koja bi mu se našla na putu i pitao je za njenu životnu priču - mislio je da od svakoga može naučiti nešto novo. Njegov široki osmijeh, od kojeg bi mu se oči u potpunosti stisnule, svi su poznavali. Volio je Danu Scully i navukao me na Dosjei X, koje sam išla krišom kod njega gledati jer mi je mama branila gledanje bilo čega što će mi izazvati noćne more. Bio je veliki filmofil, kupovao je časopis Hollywood, bio najaktivniji član svake našičke videoteke, a kod kuće je i sam stvorio zavidnu zbirku filmova koju je raspačavao susjedima. Kod njega sam prvi put gledala Matildu, Sakupljača kostiju, Jurski park i dr., a uspomene na naše druženje, analiziranje ljubavnih problema (na koje je on uvijek imao jednostavno rješenje - Tek kad to izgubiš, shvatiti ćeš što si imala), smijeh i bezuvjetnu potporu ostat će žive u mojim mislima, ali i u ovoj knjizi koju mi je darovao.


Početkom srednje škole bila sam veliki obožavatelj Paula Coelha. Nije da sam pobornik new agea, naprotiv, ali tih srednjoškolskih dana divila sam se njegovom načinu vezanja riječi u vječne mudrosti, a i moj bratić je dijelio moju ljubav. Nazivao se ratnikom svjetlosti po uzoru na Coelhov priručnik, i želio je da imam i ja primjerak te knjižice. Možda vam se čini glupo kopirati knjigu, ta jednostavnije ju je kupiti, ali spoznaja da je to kopija knjige koju je on redovito listao, koja mu je dala snagu koju možda od nas nije znao ni tražiti, i koja ga je učnila čovjekom koji je u svojoj patnji oživio naše živote onako kako sami, zdravi, nismo znali učiniti, znači mi mnogo više od puke kupnje nekog naslova. Nije niti prošla godina dana kako mi je uz osmijeh poklonio Priručnik za ratnika svjetlosti, a H. je napustio ovaj svijet.  Čak i u zadnjim danima, kad mu niti morfij nije pomagao, sjetio se da imam rođendan, te čestitku s lijepim željama, izgubljen u bolovima, poslao drugoj sestrični. Takav je bio - ratnik velikog srca o kojem ću pričati i kad mi starost nagrize pamćenje, mladić neizmjerne hrabrosti kojemu zavidim na vedrini i na pogledu na svijet, posebno u trenucima kada shvatim koliko je krhak život.

Primjedbe

  1. :(( zašto, zašto ovaj svijet uvijek prvi i u najvećoj boli napuste oni koji su dobri, skromni, veseli i požrtvovni? :( žao mi je...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...