Preskoči na glavni sadržaj

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni":


1. Imajte strpljenja!
Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se s činjenicom - dečki su ili mangupi koji te povrijede ili su materijal za prijatelja. Međutim, ljubav se dogodila spontano, dok smo nas dvoje spajali njegovog prijatelja i moju prijateljicu, i to usred apsurdnog neporazuma u kojem smo jedno drugo izvrijeđali uzduž i poprijeko.


2. Koristite tehnologiju!
Prije nego smo prohodali, moj momak i ja gotovo da i nismo jedno drugome čuli glas - poznavali smo iz viđenja iz škole i imali zajedničke prijatelje, ali cijelu akciju MŠ&MO osmišljavali smo preko SMS poruka. Tako smo se navukli na dopisivanje i slali si poruke nprestano, unatoč školi i izvanškolskim obvezama. Pričali smo o filmovima, o ispitima, o svađama s roditeljima, o onome što nas veseli i što nas rastužuje - u kratkom vremenu dobro smo se upoznali. Tehnologija nas je naposljetku i spojila, a i u godina koje su uslijedile znali smo se dopisivati cijelu noć, uzbudljivo čekajući zvuk nokije 3310 (njegova) i siemensa C35 (moj, ajme - koja cigla!). Koje li ironije, danas nam se 90 % veze svodi na tehnologiju - Skype, Facebook, gmail, SMS, WhatsApp, pozivi - sve ih koristimo održavajući vezu na daljinu.


3. Volite cirkus!
Za vezu je važno neprestano se prisjećati glupih sitnica zbog kojih ste se i zaljubili jedno u drugo. Vaši temelji održat će vas zajedno cijeloga života i ako su dovoljno čvrsti, nećete nikada poželjeti svog partnera zamijeniti nečim novim, neotkrivenim. Bez obzira koliko vremena prošlo, neka se osoba koju volite nikada u vašim očima ne promijeni, i ne trudite se mijenjati ju (bar ne u ključnim karakternim crtama) jer će tako izgubiti svoju bit. Neka vaš odabranik bude tajna za vas, otkrivajte ju polako - i budite zahvalni na svemu što ste zajedno proživjeli - nitko nov se s tim ne može mjeriti. Npr. moj momak i ja naveli smo naše prijatelje, iz prethodne priče, da idu s nama u cirkus, imajući u planu da se ondje spontano sretnu. Tijekom cirkuske predstave sjedili smo blizu jedno drugome, a godinama kasnije rekao mi je kako je baš tada zamijetio koliko sam lijepa - iako sam mu tad pokazivala svoju zbirku odrezanih noktiju koju sam čuvala u maloj tupperware posudici koju sam imala u torbici (samo moja prijateljica MO razumjet će o čemu pričam). Volio je moju poremećenost, a ja sam voljela njegovu nježnost - kakve li je romantične poruke pisao, ma pjesnik u duši! Sjećanje na zaljubljenu djecu, koja čuče u nama, razlog su nam za radost i danas.



4. Svađajte se!
Stvari koje najviše volim na njemu su ujedno i stvari koje me najviše živciraju, a vjerujem da tako i on osjeća za mene. Npr., volim što je strastven i odan, ali ne volim što tu strast i odanost u prvom redu pokazuje prema - Dinamu. Različiti smo gotovo u svemu, osim u potrebi za debatiranjem. Budući da smo se upoznali svađajući se, sasvim je očekivano da smo i danas prvaci u komunikaciji. Nema stvari oko koje se nismo posvađali, a najgora tema za razgovor nam je politika - ona uvijek dovede do oružanih sukoba. Od vikanja, psovanja, dramatičnih napuštanja prostorija, lupanja vratima, beskrajnih šutnji i durenja, spuštanja slušalice telefona, pa sve do maratonskih rasprava koje su znale trajati danima - we've done it all! Bez obzira kako se svađali, birajte svoje bitke i oko važnih stvari se obavezno posvađajte, pardon - razgovarajte - jedino ćete se tako upoznati i uvijek znati na čemu ste. Sve što vam u vezi stvara čir na želucu, kad tad će izaći na vidjelo i, po mogućnosti, privesti vašu vezu kraju u jednom potezu. Kad izgubite volju za svađanjem, onim konstruktivnim, prestat ćete i težiti popravljanju vaše veze i ljubav će izgubiti sjaj.


5. Koristite čarobne riječi!
Najbolji dio svađe svakako je mirenje - što je sigurno i jedan od razloga zašto smo u svađanju tako strastveni bez obzira na naš staž. Nakon velike drame svaki put shvatimo koliko se volimo i koliko je pomisao da nismo zajedno nepodnošljiva. Vrlo je važno da nakon svađe rane zacijele, a to možete postići samo ako jedno drugome oprostite. Jennifer nema pojma - ako nekoga volite, svako malo morat ćete moliti za oprost jer ste čovjek i griješite. To je ono najteže u vezi - oprostiti - i čak i ako znate da vas ta osoba voli i da vas nema namjeru povrijediti, teško se prepustiti i svim srcem dati nekome drugu šansu. Ako volite, oprostite, i još važnije - zaboravite!, i isplatit će vam se! Kome ćete dati drugu šansu ako ne onome koga volite?


6. Imajte svatko svoje interese!
Imam prijatelja koje, nakon što su se zaljubili, više nismo vidjeli. Nestali su. Nisu imali vremena za prijatelje. U vezu smo ušli mladi i izolacija od prijatelja u tim godinama nije dolazila u obzir. Odrasli smo zajedno, imajući svatko svoje prijatelje, proživljavajući zajedno razočaranja u njih, upoznavajući nove prijatelje i baveći se različitim hobijima pomoću kojih smo učili jedno od drugoga. Jedno drugome smo baš zbog različitosti uvijek bili slagalica koja je nedostajala, i jedno iz drugoga smo izvlačili kako najgore, tako i najbolje. Najvažniji smo si na svijetu, ali nismo i jedino što je važno. 


7. Stvarajte uspomene!
Ovisni smo o ljubavi i jedno o drugome i najdraže nam je kada nešto podijelimo - kad zajedno isprobamo pizzu u novoj pizzeriji, kad pogledamo novi film zajedno, kad prvi put zajedno posjetimo neko mjesto, kad zajedno smislimo neku novu riječ ili kada nekom pojmu damo značenje samo nama poznato. Mislim da našu vezu održava svježom to što neprestano stvaramo nove uspomene, nikada se potpuno ne opuštamo u rutini - otkrivanje novih stvari regenerira nas. Volimo fotografiju pa, gdje god išli, masovno se naslikavamo i izradimo fotografije pa nam je i razgledavanje starih fotografija (za sad imamo tri puna albuma) drag hobi, koji ćemo, nadam se, prenijeti i na svoju djecu jednog dana.


8. Iznenađujte jedno drugo!
Par u vezi ne smije se nikad ušuškati i pomisliti: "Ah, moj/a je, sad se ne moram truditi!" Trudimo se jedno drugo iznenađivati, ja više ljubavnim pismima i malim kreativnostima, a on više reakcijama, nježnostima i podrškom kad ju najmanje očekujem. Mislim da je važno pokazivati si ljubav, nikada ne uzimati jedno drugo zdravo za gotovo. Često se zavodimo kao da smo balavci s početka priče, i zbog toga se uvijek ispočetka zaljubljujemo jedno u drugo.



9. Branite jedno drugo!
Uvjerio se sam u moje PMS-ove, slomove živaca i tipične ženske histerije, ali, ludog li čovjeka, još uvijek misli da sam ja ona prava za njega, čak i kad mu moja obitelj govori da će mu sa mnom trebati čelični živci. On je vječni student i godinama sluša kako mu kvocam zbog toga, ali kada se netko drugi osjeti pozvanim komentirati njegov studentski status ili bilo što drugo što ne odobrava, grizem! Neće nitko moje dirati, samo ja! Zapamtite, drugi ne poznaju ono što dijelite i skloni su osuđivati ono što im se čini pogrešno u vašim postupcima i vezi. Međutim, uzimanje u zadatak obrane onog koga voliš vodi do toga da ti je ta osoba važnija od tebe samoga, što je, ukratko, i najvažniji aspekt ljubavne veze.


10. Gledajte u istom smjeru!
"Život nas je naučio da ljubav ne znači međusobno se gledati, već zajedno gledati u istom smjeru, " rekao je Antoine de Saint-Exupéry, a on stvarno kuži tajne života. Vjenčanje smo počeli planirati u srednjoj školi, čak je i datum bio zakazan. Od njega je prošlo točno osam godina, ali mi još nismo uplovili u bračne vode. Logistički nam je teže izvesti spajanje naših života, no, neprestano snivamo što ćemo u budućnosti, kako će nam izgledati jutra, kako ćemo ljetovati, kako ćemo nazvati djecu, i koje vrijednosti ćemo im usaditi... Gledamo zajedno prema budućnosti i pri tome uživamo u sadašnjosti!

Primjedbe

  1. Odličan post! Slažem se sa svime :D
    I želim vam još puuuunooo zajedničkih godina :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Divan post i savjeti, i super popratne fotkice :)
    I nasmijala sam se na posudicu punu odrezanih noktića :D Haha, poprilično creepy :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala! Kad ideš u osmi razred, onda je to sasvim normalno, nimalo creepy :D

      Izbriši
  3. Još uvijek čuvam svoje noktiće + jedan tvoj :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I ja, i ja - cijelu srednju i cijeli faks i cijelu nezaposlenost i zaposlenost čuče u tupperwareu u pernici :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...

Koliko puta moram ponoviti?!

Bila sam opsjednuta knjigama o dječjoj psihologiji i roditeljstvu. Čitala bih ih i oduševljeno prepričavala mužu, sestrama, kolegicama. Moguće je, moguće je učiti o roditeljstvu iz knjiga! Hm, da.  Bilo je to davno, dok su mi djeca bila mala, dok je u meni još tinjao plam entuzijazma glede majčinstva. Sada? Sada mi je jasno da me motaju oko malog prsta, umorila sam se, samo guram, tu sam, i ne mogu zamisliti dan bez izgovaranja (hm, urlanja, zapravo) neoriginalnih rečenica kao što su "Zato što sam ja to rekla!", "Koliko puta moram ponoviti?!", "Pa danas sam usisala!" i dr. Ovu mi je knjigu preporučila jedna od mojih mamasita iz parkića, ali nisam ju imala namjeru potražiti - bilo bi licemjerno od mene pokazati interes za knjigom o odgoju, kad se čini da je roditeljski entuzijazam ustupio mjesto mamećoj nervozi epskih razmjera. Međutim, knjiga me našla. Ugledala sam je na polici gradske knjižnice s vrata. Nudila mi se, pa sam se ponovno ponadala da mogu bit...