Preskoči na glavni sadržaj

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni":


1. Imajte strpljenja!
Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se s činjenicom - dečki su ili mangupi koji te povrijede ili su materijal za prijatelja. Međutim, ljubav se dogodila spontano, dok smo nas dvoje spajali njegovog prijatelja i moju prijateljicu, i to usred apsurdnog neporazuma u kojem smo jedno drugo izvrijeđali uzduž i poprijeko.


2. Koristite tehnologiju!
Prije nego smo prohodali, moj momak i ja gotovo da i nismo jedno drugome čuli glas - poznavali smo iz viđenja iz škole i imali zajedničke prijatelje, ali cijelu akciju MŠ&MO osmišljavali smo preko SMS poruka. Tako smo se navukli na dopisivanje i slali si poruke nprestano, unatoč školi i izvanškolskim obvezama. Pričali smo o filmovima, o ispitima, o svađama s roditeljima, o onome što nas veseli i što nas rastužuje - u kratkom vremenu dobro smo se upoznali. Tehnologija nas je naposljetku i spojila, a i u godina koje su uslijedile znali smo se dopisivati cijelu noć, uzbudljivo čekajući zvuk nokije 3310 (njegova) i siemensa C35 (moj, ajme - koja cigla!). Koje li ironije, danas nam se 90 % veze svodi na tehnologiju - Skype, Facebook, gmail, SMS, WhatsApp, pozivi - sve ih koristimo održavajući vezu na daljinu.


3. Volite cirkus!
Za vezu je važno neprestano se prisjećati glupih sitnica zbog kojih ste se i zaljubili jedno u drugo. Vaši temelji održat će vas zajedno cijeloga života i ako su dovoljno čvrsti, nećete nikada poželjeti svog partnera zamijeniti nečim novim, neotkrivenim. Bez obzira koliko vremena prošlo, neka se osoba koju volite nikada u vašim očima ne promijeni, i ne trudite se mijenjati ju (bar ne u ključnim karakternim crtama) jer će tako izgubiti svoju bit. Neka vaš odabranik bude tajna za vas, otkrivajte ju polako - i budite zahvalni na svemu što ste zajedno proživjeli - nitko nov se s tim ne može mjeriti. Npr. moj momak i ja naveli smo naše prijatelje, iz prethodne priče, da idu s nama u cirkus, imajući u planu da se ondje spontano sretnu. Tijekom cirkuske predstave sjedili smo blizu jedno drugome, a godinama kasnije rekao mi je kako je baš tada zamijetio koliko sam lijepa - iako sam mu tad pokazivala svoju zbirku odrezanih noktiju koju sam čuvala u maloj tupperware posudici koju sam imala u torbici (samo moja prijateljica MO razumjet će o čemu pričam). Volio je moju poremećenost, a ja sam voljela njegovu nježnost - kakve li je romantične poruke pisao, ma pjesnik u duši! Sjećanje na zaljubljenu djecu, koja čuče u nama, razlog su nam za radost i danas.



4. Svađajte se!
Stvari koje najviše volim na njemu su ujedno i stvari koje me najviše živciraju, a vjerujem da tako i on osjeća za mene. Npr., volim što je strastven i odan, ali ne volim što tu strast i odanost u prvom redu pokazuje prema - Dinamu. Različiti smo gotovo u svemu, osim u potrebi za debatiranjem. Budući da smo se upoznali svađajući se, sasvim je očekivano da smo i danas prvaci u komunikaciji. Nema stvari oko koje se nismo posvađali, a najgora tema za razgovor nam je politika - ona uvijek dovede do oružanih sukoba. Od vikanja, psovanja, dramatičnih napuštanja prostorija, lupanja vratima, beskrajnih šutnji i durenja, spuštanja slušalice telefona, pa sve do maratonskih rasprava koje su znale trajati danima - we've done it all! Bez obzira kako se svađali, birajte svoje bitke i oko važnih stvari se obavezno posvađajte, pardon - razgovarajte - jedino ćete se tako upoznati i uvijek znati na čemu ste. Sve što vam u vezi stvara čir na želucu, kad tad će izaći na vidjelo i, po mogućnosti, privesti vašu vezu kraju u jednom potezu. Kad izgubite volju za svađanjem, onim konstruktivnim, prestat ćete i težiti popravljanju vaše veze i ljubav će izgubiti sjaj.


5. Koristite čarobne riječi!
Najbolji dio svađe svakako je mirenje - što je sigurno i jedan od razloga zašto smo u svađanju tako strastveni bez obzira na naš staž. Nakon velike drame svaki put shvatimo koliko se volimo i koliko je pomisao da nismo zajedno nepodnošljiva. Vrlo je važno da nakon svađe rane zacijele, a to možete postići samo ako jedno drugome oprostite. Jennifer nema pojma - ako nekoga volite, svako malo morat ćete moliti za oprost jer ste čovjek i griješite. To je ono najteže u vezi - oprostiti - i čak i ako znate da vas ta osoba voli i da vas nema namjeru povrijediti, teško se prepustiti i svim srcem dati nekome drugu šansu. Ako volite, oprostite, i još važnije - zaboravite!, i isplatit će vam se! Kome ćete dati drugu šansu ako ne onome koga volite?


6. Imajte svatko svoje interese!
Imam prijatelja koje, nakon što su se zaljubili, više nismo vidjeli. Nestali su. Nisu imali vremena za prijatelje. U vezu smo ušli mladi i izolacija od prijatelja u tim godinama nije dolazila u obzir. Odrasli smo zajedno, imajući svatko svoje prijatelje, proživljavajući zajedno razočaranja u njih, upoznavajući nove prijatelje i baveći se različitim hobijima pomoću kojih smo učili jedno od drugoga. Jedno drugome smo baš zbog različitosti uvijek bili slagalica koja je nedostajala, i jedno iz drugoga smo izvlačili kako najgore, tako i najbolje. Najvažniji smo si na svijetu, ali nismo i jedino što je važno. 


7. Stvarajte uspomene!
Ovisni smo o ljubavi i jedno o drugome i najdraže nam je kada nešto podijelimo - kad zajedno isprobamo pizzu u novoj pizzeriji, kad pogledamo novi film zajedno, kad prvi put zajedno posjetimo neko mjesto, kad zajedno smislimo neku novu riječ ili kada nekom pojmu damo značenje samo nama poznato. Mislim da našu vezu održava svježom to što neprestano stvaramo nove uspomene, nikada se potpuno ne opuštamo u rutini - otkrivanje novih stvari regenerira nas. Volimo fotografiju pa, gdje god išli, masovno se naslikavamo i izradimo fotografije pa nam je i razgledavanje starih fotografija (za sad imamo tri puna albuma) drag hobi, koji ćemo, nadam se, prenijeti i na svoju djecu jednog dana.


8. Iznenađujte jedno drugo!
Par u vezi ne smije se nikad ušuškati i pomisliti: "Ah, moj/a je, sad se ne moram truditi!" Trudimo se jedno drugo iznenađivati, ja više ljubavnim pismima i malim kreativnostima, a on više reakcijama, nježnostima i podrškom kad ju najmanje očekujem. Mislim da je važno pokazivati si ljubav, nikada ne uzimati jedno drugo zdravo za gotovo. Često se zavodimo kao da smo balavci s početka priče, i zbog toga se uvijek ispočetka zaljubljujemo jedno u drugo.



9. Branite jedno drugo!
Uvjerio se sam u moje PMS-ove, slomove živaca i tipične ženske histerije, ali, ludog li čovjeka, još uvijek misli da sam ja ona prava za njega, čak i kad mu moja obitelj govori da će mu sa mnom trebati čelični živci. On je vječni student i godinama sluša kako mu kvocam zbog toga, ali kada se netko drugi osjeti pozvanim komentirati njegov studentski status ili bilo što drugo što ne odobrava, grizem! Neće nitko moje dirati, samo ja! Zapamtite, drugi ne poznaju ono što dijelite i skloni su osuđivati ono što im se čini pogrešno u vašim postupcima i vezi. Međutim, uzimanje u zadatak obrane onog koga voliš vodi do toga da ti je ta osoba važnija od tebe samoga, što je, ukratko, i najvažniji aspekt ljubavne veze.


10. Gledajte u istom smjeru!
"Život nas je naučio da ljubav ne znači međusobno se gledati, već zajedno gledati u istom smjeru, " rekao je Antoine de Saint-Exupéry, a on stvarno kuži tajne života. Vjenčanje smo počeli planirati u srednjoj školi, čak je i datum bio zakazan. Od njega je prošlo točno osam godina, ali mi još nismo uplovili u bračne vode. Logistički nam je teže izvesti spajanje naših života, no, neprestano snivamo što ćemo u budućnosti, kako će nam izgledati jutra, kako ćemo ljetovati, kako ćemo nazvati djecu, i koje vrijednosti ćemo im usaditi... Gledamo zajedno prema budućnosti i pri tome uživamo u sadašnjosti!

Primjedbe

  1. Odličan post! Slažem se sa svime :D
    I želim vam još puuuunooo zajedničkih godina :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Divan post i savjeti, i super popratne fotkice :)
    I nasmijala sam se na posudicu punu odrezanih noktića :D Haha, poprilično creepy :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala! Kad ideš u osmi razred, onda je to sasvim normalno, nimalo creepy :D

      Izbriši
  3. Još uvijek čuvam svoje noktiće + jedan tvoj :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I ja, i ja - cijelu srednju i cijeli faks i cijelu nezaposlenost i zaposlenost čuče u tupperwareu u pernici :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...