Preskoči na glavni sadržaj

Moja filmska večer s Marilyn

Moram priznati, sve ove godine nisam uspjela zauzeti čvrst stav o Marilyn Monroe. Kao tinejdžerica gledala  sam s roditeljima Sedam godina vjernosti i prevrtala očima na svako tatino cerekanje. Mama je tijekom naše filmske večeri bila ravnodušna, kao da je već navuknuta na muške uzdahe koje Marilynka uzrokuje i desetljećima nakon svoje smrti. Glupa plavuša, o glumi pojma nema, i tko uopće ima takav glasić!? - mislila sam, nikada je ne priznajući ravnu divama starog Hollywooda, od kojih mi je najdraža bila Katharine Hepburn. Tek kad sam pročitala knjigu Klonirana Jelene Čarije, veliki hit 2003. godine, dublje sam se zagledala u Marilyn. Nije ona samo glava sa zlaćanim uvojcima, ima u njenim očima istovremeno nečega djetinjeg, ali i nečega erotičnog. Tajanstvena i nesigurna - vlada kamerama, a sramežljivo obara pogled kad se reflektori ugase. Što li je to u Normi Jean da su svi, kad bi ona ušla u prostoriju, zaustavili dah, muškarci jer su je željeli onako kako se želi mitsko stvorenje, a žene jer su se divile njezinoj ljepoti i načinu na koji je motala muškarce oko maloga prsta? Koja je njezina tajna?



U godinama koje su uslijedile, čitala sam mnogo toga o Marilyn Monroe, uvijek gladno istražujući cijeli njezini fenomen putem kojeg se održala kao ikona koja, vjerujem, nikada neće izblijedjeti. Norma Jean odrastala je u sirotištima nakon što joj je majka odvedena u umobolnicu, i žudjela je za ljubavi cijeloga života. Iako ju je Chanel iskoristio za populariziranje svog Number 5, omiljeni Marilyni parfemi su bili Joy Jeana Patoua i Florisov Rose Geranium. Voljela je Francisca Foyu, filmove Clarka Gablea, pisala je izuzetnu poeziju, bila je knjiški crv, posebno je voljela djela Jamesa Joycea i Samuela Becketta, maltezera joj je poklonio Frank Sinatra, prijateljica joj je bila Ella Fitzgerald - Marilyn je živjela čarobnim životom. Oni koji su je voljeli, nikada je nisu preboljeli, a njezin posljednji suprug, Arthur Miller, napisao je scenarij za posljednji film koji je snimila te se razveo od nje istog tjedna kada je film pušten u produkciju. Priča se da je imala knjižicu u koju je bilježila susrete s mafijom i s Kennedyjevima, a svoje tajne nikada nije otkrila - umrla je od tableta za spavanje, potpuno sama u svom stanu. Na njezin grob u Los Angelesu svaka tri dana stizale su ruže koje je slao njezin drugi muž DiMaggio za kojeg se, netom prije smrti, pristala ponovno udati.


2011. godine Michelle Williams fenomenalno je utjelovila slavnu divu u filmu My week with Marylin. Neobična je to priča o pravoj Marylin, svemu što je ona bila u svoja četiri zida, njezinim nesigurnostima, njezinoj želji da se dokaže kao glumica - ispričana kroz dnevnik mladog Engleza Colina Clarka koji je oduvijek čeznuo za radom u filmskoj indrustriji, a kojemu se pružila prilika upravo na filmu koji je Marilyn snimala s Laurenceom Olivierom. Tijekom snimanja film se zvao Uspavani princ, a u povijesti kinematrografije ostao je upamćen kao The Prince and the Showgirl. Marylina naivna krhkost zasjenila je rutinsko snimanje romantične komedije, iznervirala one koji su bili kratkoga fitilja, a izazvala neobjašnjivu potporu i razumijevanje onih koji su u njoj vidjeli želju za prepoznatljivošću, željom da postane nešto više od komada mesa. Dirljiv film pokazuje neglamuroznu, bespomoćnu Marilyn koja osvaja gledatelja, i on ne može ništa drugo, nego poželjeti je zagrliti i ponuditi joj rame za plakanje. Voljeli Marilyn ili ne, ovaj film izazvat će poplavu emocija u vama, bilo čežnju za zlatnim Hollywoodom, Colinovu želju za ostvarenjem snova, Olivierovu zavist ili tugu nesretne Norme Jean.





Primjedbe

  1. Pročitala sam Klonirana još davno, može biti čak i 2003., i frapirala me knjiga!!! Iskreno, voljela bih pogledati sve njezine filmove, i ne znam zašto već nisam. Sjajan tekst, kao i uvijek :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...