Psihoterapeut mjeseca: John Williams

Pročitala sam nedavno debitantski roman Johna Williamsa, "Ništa osim noći". Protagonist romana, kojeg se navodno autor onomad odrekao pa je objavljen posthumno, mladi je Arthur, utjelovljenje letargije. On životari u velikom gradu i bježi od traume koju je doživio u rodnom kraju. Da je zvuk, Arthur bi bio šapat u mrkloj noći, tek "bezoblična para što lebdi nošena blagim pritiskom ljetnog povjetarca".

"To je najbolji dio života, ponovno pomisli: kad si jako mlad, kad je život jednostavan, savršen slijed zlaćanih dana."

"Upravo to privlači muškarce i žene jedne drugima: ne susret unutar uma ili duha, ne spoj tijela u mračnu bezumlju snošaja - ništa od toga. Nego tankoćutna potreba da stvore savez, vezu krhkiju od konca najfinije čipke. Radi nje neprekidno nastoje, zajednički, a zapravo vazda sami; radi nje vole i mrze, sjedinjuju se i odbacuju. Samo radi te niti koju nikad ne mogu iskušati od straha da će je uništiti, samo radi te tanašne niti koju nikad ne mogu očvrsnuti od straha da će ju prelomiti.

Kako smo sami, pomisli. Kako smo vječno sami.

Claire ga iznenađeno pogleda zamagljenim očima, i on ljutito shvati da je naglas izgovorio misao."

Arthur čezne za ocem, ali se i boji susreta s njim, pa odlazi na zabave, gubi se u buci gomile, neprestano tugujući, neprestano proživljavajući gubitak i usamljenost, svoje odane pajdaše koji ga sprječavaju da živi život punim plućima. Možda je ovo debitantski roman sveučilišnog profesora kreativnog pisanja, ali čitatelj to neće primijetiti. Vješto i precizno (upotrebljavajući riječi kao što je pridjev ljubopitljiv, k tome!) Williams portretira mladog čovjeka koji se odbija suočiti s nemilim osjećanjima koja nas kad tad u životu snađu.

Čitajući "Ništa osim noći" razmišljala sam. Dok odrastamo, uče nas da je život borba i mi se upuštamo u svijet odraslih uvjereni - dokle god se borimo, dokle god posežemo za zvijezdama, bit ćemo sigurni, bit ćemo slobodni, bit ćemo sretni. A onda započne život, grandiozan i nepredvidljiv, i mi shvatimo da svakome od nas svane dan u kojem se ne vrijedi boriti ili dan u kojem se nema za što boriti, dan kojem se treba samo prepustiti, strpljivo. Pao mi je, stoga, na pamet nenametljivi William Stoner, lik iz Williamsova romana (iako objavljen 1965., postao je hit tek reizdanjem početkom 2000.-tih), "Stoner". Stonerov stoicizam nisam znala cijeniti prije nekoliko godina (raniji osvrt je ovdje). Osuđivala sam profesora koji pliva nizvodno, koji život prihvaća onakvim kakav jest, koji mu se ne opire, koji se ne bori. Bila sam mlada, nezrela, ali sad mi je jasno - Stoner je čovjek koji poznaje sebe, koji poznaje mir, i s razlogom ga je John Williams smatrao herojem. Kao čovjek koji je bio pripadnik oružanih snaga u Drugom svjetskom ratu, koji je bio alkoholičar, a život je posvetio sveučilišnom životu, Williams je zacijelo tragao za ravnotežom između onog racionalnog i emocionalnog, i pravi je blagoslov što je rezultate svoje potrage podijelio sa svijetom napisavši četiri romana i dvije zbirke poezije.

Prije nego se posvetim ponovnom čitanju "Stonera", odvažila sam se u ruke uzeti knjigu "August", jedini Williamsov roman ovjenčan nagradom, i to National Book Awardom. Za razliku od "Stonera", romana o malom, relativno neuspješnom čovjeku, "August" je roman o prvom rimskom caru, usvojenom sinu velikog Cezara, koji je nakon smrti uvršten u rimski panteon.

Sviđa mi se John Williams - svako njegovo djelo u potpunosti je drugačije od prethodnog, što se ogleda u likovima, vremenskom i geografskom okviru, ali i formi.

"August" započinje pismom Julija Cezara koje je upućeno Aciji, Cezarovoj nećakinji, majci Gaja Oktavijana, kako je nazivan August u mladosti. "Pošalji momka u Apoloniju", kaže joj na početku, pa nastavlja s "...budete li se ti ili tvoj muž poželjeli uplesti, na vašu će se kuću sručiti takav javni gnjev da će se u usporedbi s time moji privatni skandali doimati sićušnim poput miša" uz lovely pozdrav na samom kraju. Jer tako razgovara Julije Cezar, uz hinjenu ljubaznost, izdajući zapovijedi, čak i vlastitoj obitelji - služba je služba, a družba je družba.

Da, riječ je o epistolarnom romanu u tri dijela, i trebalo mi je neko vrijeme da se uživim u pisma pisana prije Krista (značajna je ta oznaka vremena, "prije Krista", jer prva knjiga uvelike prikazuje svijet bez kršćanskih krijeposti), s obzirom da je moje znanje o rimskoj povijest ostalo na prvoj godini studija prava, ali kad sam shvatila da vremenska crta, trijumfi i bitke nisu najbitnije stavke ovog romana, mogla sam se prepustiti.

"Čovjek je kao svaki drugi", kaza mi. "Postat će ono što će postati, ovisno o snazi karaktera i slučajnosti koje mu donese usud."

U prvoj knjizi Marko Agripa, Gaj Cilnije Macenat i Kvint Salvidijen Ruf u svojim pismima i memoarima pišu o prijateljstvu s Gajem Oktavijanom, prisjećajući se mladosti i odrastanja. Govore o neizvjesnostima koje su ih snašle nakon ubojstva Julija Cezara, o progonu onih koji su skovali zavjeru protiv njega, ali o političkom usponu velikog cara koji je Rimu osigurao mir. Iako s oprezom, John Williams je pismima rimskih velikana prikazao spletke i licemjerstvo kakvo prepoznajemo i u suvremenoj politici. Ali "August" je više od političke satire, više od povijesnog romana.

"Premda me filozofi opovrgavali, mislim da u mladosti možda bijasmo mudriji. Ali kunem se da od toga trenutka bijasmo prijatelji; i taj trenutak luckastog smijeha bijaše jača veza od ičega što se poslije dogodilo među nama - pobjeda i poreza, vjernosti i izdaja, radosti i tuge. Ali dani mladosti minu, a dio nas nestane s njima i više se nikada ne vrati."

"Kada netko imaše moć u rukama i ne uspije ju zadržati, i kada taj netko ostane živ - što postade od njega?"

Čitajući pisma senatora, vojskovođa i drugih patricija iz prve knjige, priželjkivala sam saznati kako su plebejci doživljavali sukobe bogova na zemlji. Na moju radost, Williams na početku druge knjige nudi takav uvid - u pismu kćerke jedne od ropkinja u domu Oktavijanove majke. Žena koja je odrasla uz Oktavijana prisjeća se susreta s njim i postaje jasno da ovo djelo poprima drugačiju notu, ranjiviju, žensku. Upoznajemo i Oktavijanovu kćer i druge žene koje je morao žrtvovati radi svog položaja. Upoznajemo i Oktavijana kao oca, supruga, brata, ljubavnika - kroz tuđe oči, dakako, jer njegovu stranu priče saznajemo na samom kraju. 

"Znam bolje od većine koliko si vlastite sreće trampio za opstanak naše zemlje; i znam koliko prezireš moć koja ti je natovarena na leđa - samo onaj tko prezire moć može se tako dobro služiti njome kao ti."

"Jer nijedan zakon ne može na odgovarajući način učvrstiti duh ili ispuniti želju za vrlinama. To je funkcija pjesnika ili filozofa, koji su sposobni uvjeriti druge zbog toga što oni sami nemaju vlast; vlast koju ti posjeduješ (i kojom si se, kao što sam rekao, dosada tako mudro koristio) ne može donositi  zakone protiv strasti ljudskog srca, ma koliko te strasti razarale red."

Da! U trećoj knjizi napokon čitamo pismo Oktavijana, sedamdesetšestogodišnjeg starca koji u mislima dijeli svoju imovinu, naslove, ali i upute za svoj sprovod. On govori o pobudama za mijenjanjem svijeta, o vrlinama, o čežnji i ljubavi, a u njegovim riječima čitatelj nastoji dokučiti odgovor na vječno pitanje - je li vrijedilo? 

Bez pretjerivanja, "August" nije nalik nijednoj drugoj knjizi. Iako Williams piše znalački, perspektiva čitatelja utječe na konačni dojam o ovom epskom djelu - različito je doživljavaju članovi družbe i službe, pjesnici, filozofi, pravnici, roditelj i djeca, prijatelji i ljubavnici. Ipak, bez obzira na subjektivnost čitatelja, tema koja se nazire između redaka romana je tema osobne odgovornosti. John Williams je, očigledno, bio opsjednut onime što čovjek uistinu jest i onim što on postaje tijekom svog života, a ovaj roman žestoko propagira vjernost samom sebi (kao i "Stoner", naposljetku). No, kako da čovjek ostane vjeran sebi, kad se većinu života ni ne poznaje? Možemo li uopće biti svjesni svojih vrijednosti u mladosti, možemo li im ostati vjerni za života ili smo osuđeni na bespomoćno gledanje povijesti koja se ponavlja? 

"Srećom, mladost ne može spoznati vlastito neznanje, jer da može, ne bi smogla hrabrosti za stjecanje navike izdržljivosti. Možda instinkt krvi i mesa priječi tu spoznaju i omogućuje mladiću da postane muškarac koji će poživjeti da uvidi bezumlje vlastitog postojanja."

Hm, da, nemam nikakav zaključak, misli mi se kovitlaju zrakom. Pokušat ću ih okupiti čitajući "Krvnikov Prijelaz".

To be continued...