Preskoči na glavni sadržaj

Čudne lazos de amor Iris Murdoch

Ti kažeš: "Iris", ja kažem: "Goo Goo Dolls." Ti kažeš: "Iris Murdoch", ja kažem: "Judi Dench" - pojma nemam, dakle, o Iris Murdoch, ali negdje u potkovi hipokampusa uz njezino ime je zapisano i "dame koja filozofira o muško-ženskim odnosima" pa sam je izvukla iz naftalina (gotovo doslovno - jer ovu knjigu iz gradske knjižnice nitko nije ponio kući pet godina!) povodom mjeseca u kojem ću se fokusirati na lazos de amor (uf, ta obrva!) i njihove nuspojave - u književnosti, dakako (mužu, opusti se!).


Zanimljivo, na koricama, između ostalog, stoji i preporuka Williama Sutcliffea (koji je, inače, muž Maggie O'Farrell, sam' da znate): "Od svih romana u kojima puno ljudi ševi puno drugih ljudi ovaj je vjerojatno najbolji, a svakako najuvrnutiji", pa sam očekivala opscene opise kojekakvih radnji i prostački jezik jedne od najvećih britanskih autorica.

Ali, ćorak.

Roman "Odrubljena glava" objavljen je 1961., a, kao i ostali romani Iris Murdoch, bavi se bračnim problemima, preljubom i moralno upitnim obrascima ponašanja u relativno visokom društvu. Pisan je damski, ali iz muške perspektive, a njegov je protagonist Martin Lynch-Gibonn, trgovac vinima u četrdesetima kojeg upoznajemo u post-klimaks raspoloženju, dok vodi male noćne razgovore sa svojom mlađahnom i koketnom ljubavnicom Georgie. Afera koju mudro skriva od supruge Antonije, ekscentrične ljepotice iz visokog društva čija majka je bila daleka rođakinja Virginije Woolf, održava ga živahnim, iako dvostruki život njegovu ljubavnicu, koja zamišlja da on ne postoji kad nije s njom, izbacuje iz takta. U jednom trenutku, dakle, Martin je objekt obožavanja dviju žena, a već u drugom saznat će da se njegova supruga s dobrim razlogom vraća sa svoje psihoterapije u "stanju vrela uzbuđenja."

"I jedna i druga su mi bile potrebne i ja sam, posjedujući ih obje, posjedovao cijeli svijet."


Palmer Anderson, Martinov prijatelj i Antonijin psihoterapeut, kicoš je koji umjesto kravate nosi svileni rubac jakih boja, a kojem Martin zavidi na inteligenciji, samopouzdanju i imidžu. Stoga, kad ga Palmer i Antonia ljubazno obavijeste da su ljubavnici i da planiraju zajednički život, Martin im, kao pravi šokirani rogonja, s kiselim osmijehom na licu nudi svoj blagoslov. Doduše, kad se u priču umiješaju njegova ljubavnica Georgie, Palmerova ružna sestra Honor i Martinov brat Alexander, nastat će kuršlus.

"Ponovno sam je pogledao i, prvi put od našeg raskida, jasno u njoj vidjeh drugu osobu, a ne više dio sebe."

Kad bi ovaj roman trebalo opisati pjesmom, rekla bih da je napisan po uzoru na Björkinu "Human Behaviour", a kad bi ga trebalo prevesti na hollywoodski jezik, rekla bih - Woody Allen. Muškarci i žene koji se nadmudruju, koji neprestano draže jedni druge, koji ne razlikuju osudu od ljubavi, ratovi spolova, igre moći - dušu dalo za tragikomediju na filmskom platnu, zar ne? Roman je ekraniziran 1970., a zaživio je i na kazališnim daskama, što je razumljivo jer je riječ o iznimno pitkom, vrckavom, teatralnom tekstu napisanom u maniri Oscara Wildea. U inteligentno zaokruženom (poglavlje 19 literarno je savršenstvo!) i apsurdno tragikomičnom pismu Iris Murdoch - koja je bila opsjednuta temom morala i konvencija, koje je vazda promatrala kroz prizmu seksualnosti (kaže Google da je imala brojne izvanbračne afere s muškarcima i ženama, ali je i živjela u neobično sretnom braku četrdeset godina) - nisam se prepoznala, ali me zabavio i uvijek iznova tjerao da se pitam što je, pobogu, ta odrezana glava, taj predmet fascinacije šašavog očajnika Martina Lynchea-Gibonna.

Nema u ovom romanu lika koji bi vam prirastao k srcu - prema svima jednako možete prosipati žuč (nije li sjajno iskaliti frustracije na književnim likovima?), ali postavlja zanimljiva pitanja. O svakom bi se liku dalo raspredati, ali imam ja svog posla. Reći ću samo da je moju pažnju privukao pripovjedač, razmaženi majstor samozavaravanja koji brka nezadovoljenu želju s ljubavlju. Ipak, njegovo ponašanje me suptilno ponukalo na razmišljanje o tome tko sam ja u odnosu na svog partnera, što ja nudim u tom odnosu, jesam li ponekad sebično zasljepljena svojim željama i prepoznajem li uopće potrebe potrebe onoga od kojeg očekujem da prepozna moje (OK, mužu, dosta opuštanja!). Nisu li to važna pitanja? Vala jesu - i zato mi je Irisina filozofska predigra malodušnosti i požude neopisivo privlačna.


"Očajnička ljubav ima nezajažljiv apetit. A pritom se ona, zahvaljujući nekoj metamorfozi do koje dolazi zbog same njene silovitosti, može hraniti bilo čime."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...