Ti kažeš: "Iris", ja kažem: "Goo Goo Dolls." Ti kažeš: "Iris Murdoch", ja kažem: "Judi Dench" - pojma nemam, dakle, o Iris Murdoch, ali negdje u potkovi hipokampusa uz njezino ime je zapisano i "dame koja filozofira o muško-ženskim odnosima" pa sam je izvukla iz naftalina (gotovo doslovno - jer ovu knjigu iz gradske knjižnice nitko nije ponio kući pet godina!) povodom mjeseca u kojem ću se fokusirati na lazos de amor (uf, ta obrva!) i njihove nuspojave - u književnosti, dakako (mužu, opusti se!).
Zanimljivo, na koricama, između ostalog, stoji i preporuka Williama Sutcliffea (koji je, inače, muž Maggie O'Farrell, sam' da znate): "Od svih romana u kojima puno ljudi ševi puno drugih ljudi ovaj je vjerojatno najbolji, a svakako najuvrnutiji", pa sam očekivala opscene opise kojekakvih radnji i prostački jezik jedne od najvećih britanskih autorica.
Ali, ćorak.
Roman "Odrubljena glava" objavljen je 1961., a, kao i ostali romani Iris Murdoch, bavi se bračnim problemima, preljubom i moralno upitnim obrascima ponašanja u relativno visokom društvu. Pisan je damski, ali iz muške perspektive, a njegov je protagonist Martin Lynch-Gibonn, trgovac vinima u četrdesetima kojeg upoznajemo u post-klimaks raspoloženju, dok vodi male noćne razgovore sa svojom mlađahnom i koketnom ljubavnicom Georgie. Afera koju mudro skriva od supruge Antonije, ekscentrične ljepotice iz visokog društva čija majka je bila daleka rođakinja Virginije Woolf, održava ga živahnim, iako dvostruki život njegovu ljubavnicu, koja zamišlja da on ne postoji kad nije s njom, izbacuje iz takta. U jednom trenutku, dakle, Martin je objekt obožavanja dviju žena, a već u drugom saznat će da se njegova supruga s dobrim razlogom vraća sa svoje psihoterapije u "stanju vrela uzbuđenja."
"I jedna i druga su mi bile potrebne i ja sam, posjedujući ih obje, posjedovao cijeli svijet."
Palmer Anderson, Martinov prijatelj i Antonijin psihoterapeut, kicoš je koji umjesto kravate nosi svileni rubac jakih boja, a kojem Martin zavidi na inteligenciji, samopouzdanju i imidžu. Stoga, kad ga Palmer i Antonia ljubazno obavijeste da su ljubavnici i da planiraju zajednički život, Martin im, kao pravi šokirani rogonja, s kiselim osmijehom na licu nudi svoj blagoslov. Doduše, kad se u priču umiješaju njegova ljubavnica Georgie, Palmerova ružna sestra Honor i Martinov brat Alexander, nastat će kuršlus.
"Ponovno sam je pogledao i, prvi put od našeg raskida, jasno u njoj vidjeh drugu osobu, a ne više dio sebe."
Kad bi ovaj roman trebalo opisati pjesmom, rekla bih da je napisan po uzoru na Björkinu "Human Behaviour", a kad bi ga trebalo prevesti na hollywoodski jezik, rekla bih - Woody Allen. Muškarci i žene koji se nadmudruju, koji neprestano draže jedni druge, koji ne razlikuju osudu od ljubavi, ratovi spolova, igre moći - dušu dalo za tragikomediju na filmskom platnu, zar ne? Roman je ekraniziran 1970., a zaživio je i na kazališnim daskama, što je razumljivo jer je riječ o iznimno pitkom, vrckavom, teatralnom tekstu napisanom u maniri Oscara Wildea. U inteligentno zaokruženom (poglavlje 19 literarno je savršenstvo!) i apsurdno tragikomičnom pismu Iris Murdoch - koja je bila opsjednuta temom morala i konvencija, koje je vazda promatrala kroz prizmu seksualnosti (kaže Google da je imala brojne izvanbračne afere s muškarcima i ženama, ali je i živjela u neobično sretnom braku četrdeset godina) - nisam se prepoznala, ali me zabavio i uvijek iznova tjerao da se pitam što je, pobogu, ta odrezana glava, taj predmet fascinacije šašavog očajnika Martina Lynchea-Gibonna.
Nema u ovom romanu lika koji bi vam prirastao k srcu - prema svima jednako možete prosipati žuč (nije li sjajno iskaliti frustracije na književnim likovima?), ali postavlja zanimljiva pitanja. O svakom bi se liku dalo raspredati, ali imam ja svog posla. Reći ću samo da je moju pažnju privukao pripovjedač, razmaženi majstor samozavaravanja koji brka nezadovoljenu želju s ljubavlju. Ipak, njegovo ponašanje me suptilno ponukalo na razmišljanje o tome tko sam ja u odnosu na svog partnera, što ja nudim u tom odnosu, jesam li ponekad sebično zasljepljena svojim željama i prepoznajem li uopće potrebe potrebe onoga od kojeg očekujem da prepozna moje (OK, mužu, dosta opuštanja!). Nisu li to važna pitanja? Vala jesu - i zato mi je Irisina filozofska predigra malodušnosti i požude neopisivo privlačna.
"Očajnička ljubav ima nezajažljiv apetit. A pritom se ona, zahvaljujući nekoj metamorfozi do koje dolazi zbog same njene silovitosti, može hraniti bilo čime."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)