Preskoči na glavni sadržaj

Svi smo mi Stoner, ili, hvala Bogu, ipak nismo

"Najveći američki roman za koji nikada niste čuli", piše na koricama knjige Johna Williamsa - na sada već legendarnom Stoneru. Knjiga je objavljena još davne 1965. godine, a u nas, Hrvata, prevedena je lani i opjevana je po svim portalima i blogovima koji se bave književnošću, pa čak i prozivana najboljom knjigom 2016. godine. I kako da je onda i sama ne uzmem u ruke?



William Stoner nije junak svoje priče, on je samo - čovjek. Skroman i tih čovjek koji je odrastao na farmi, i koji je, iznevjerivši roditelje farmere, odustao od poljoprivrede i posvetio svoj život - književnosti.

"Ta zar ne znate, gospodine Stoner?", upitao ga je. "Zar još niste shvatili istinu o sebi? Vi ćete biti nastavnik." Stoneru se učinilo da se Sloane iznenada jako udaljilo i da zidovi kabineta uzmiču. Imao je dojam da lebdi u širokom prostranstvu; začuo je vlastiti glas: "Jeste li sigurni?" "Siguran sam", blago je odgovorio Sloane. "Kako znate? Kako možete biti sigurni?" "To je ljubav, gospodine Stoner", vedro je odgovorio Sloane. "Zaljubljeni ste; sasvim jednostavno."


Postao je uistinu zaljubljeni Stoner profesor na sveučilištu u Missouriju, dijelio krigle piva s kolegama, uživao u plodovima svog rada znajući da nikada neće promijeniti nečiji život, da nikada neće postati nezaboravnim i obožavanim nastavnikom, i ne mareći. Nijedan čovjek nije otok, pa je tako i Stoner poželio bračnu družicu, i pronašao ju je u Edith iz koje je, budimo realni, brak izvukao sve najgore. Imali su i djevojčicu, ali sreća ih zaobišla, a oni se nisu ni trudili ponovno je pronaći ili, ne daj Bože, izgraditi iz temelja.
"Stoner je iznimna knjiga o naizgled nimalo iznimnom čovjeku, u kojoj ćemo se, uz malo sreće, prepoznati", stoji, također, na koricama ove knjige koja ne ostavlja nikoga ravnodušnim, i to iz raznih razloga. Ona je, bez sumnje, predivno napisana, jednostavno, pitko, poetski, čini se poput dnevnika drage i bliske nam osobe čije tajne misli nismo nikada proniknuli. No, na svu sreću, nisam se u njoj prepoznala - žalila sam Stonera, niti ne navijajući za njega, pomirivši se već na prvim stranicama s njegovim osobinama pseta na umoru. Da, obraduje se on tu i tamo kosti, ili sonetu, ili kolegici koja ga je zadesila usred krize srednjih godina, upoznaje on i strast i ljubavni zanos, ali i dalje je na umoru. On olako pušta sreću da mu isklizne iz ruku, kao da smatra da je na nju izgubio polagati pravo. Njegov život njegov je posao, njegova obožavana književnost koje se on grčevito drži do kraja, možda baš zato da se ne bi morao uhvatiti u koštac s pravom ljubavi - ljubavi prema drugom čovjeku. Ma razumijem ja njega, sve to je takva gnjavaža, zahtjeva toliko truda, emocija, vike i drame, kome to treba? Meni treba. Volim knjige, i nema mi dražeg uzeti nepročitanu knjigu u ruke i utonuti u nju, izgubiti se, pobjeći, ali kad bih morala birati između ravnodušnosti i sigurnosti te užasne boli i razočaranja koji su ponekad neizbježni u životu čovjeka koji se bori za sreću, izabrala bih dramu - uvijek. Recite da sam drama queen, ali život bi trebao biti više od ljubavi prema knjizi, cipelama ili novom autu. Život bi trebao biti jutro s voljenom osobom, skuhana kava i poljupci od kojih klecaju koljena, trebao bi biti osmijeh djeteta od kojeg nastojiš napraviti dobrog i poštenog čovjeka, trebao bi biti uživanje u zajedničkom pranju suđa, šetnji ili pjevanju uspavanki. Ma život bi trebao biti i suza na ramenu koje je uvijek tu, trebao bi podrazumijevati i grube riječi koje liječi zagrljaj, trebao bi uključivati i gubitak, kako bismo još više cijenili ono što svakog dana imamo u rukama. Život bi trebao biti više od knjige koje pada u tišinu sobe, dragi moj Stoneru, i žao mi je što to nisi nikada shvatio.


"No pred Williamom Stonerom budućnost je bila svijetla, sigurna i nepromjenjiva. Nije ju doživljavao kao protok događaja, mijenu i izvor različitih mogućnosti, nego kao područje koje mu se prostire pod nogama i čeka da ga on istraži. Doimala mu se poput velike sveučilišne knjižnice na koju se mogu nadograditi nova krila, mogu joj se dodati nove knjige i iz nje iznijeti stare, ali njezina će prava priroda u suštini ostati nepromijenjena. Vidio je budućnost u ustanovi za koju se opredijelio i koju je još uvijek nedovoljno razumio; bilo mu je jasno da će se on sam u toj budućnosti promijeniti, ali samu je budućnost doživljavao kao sredstvo, a ne predmet promjene. "


"Edithina odjeća bila je neuredno razbacana po podu pokraj kreveta, a pokrivač nemarno zbačen; ležala je potpuno razodjevena na bijeloj, nezgužvanoj plahti, blistajući na svjetlu. Njezino nago, raskrečeno tijelo bilo je opušteno i puteno te je sjalo poput blijedog zlata. Približio se krevetu. Čvrsto je spavala, ali na igri svjetlosti i sjene činilo se da njezine blago razmaknute usnice oblikuju nečujne riječi pune strasti i ljubavi. Dugo je stajao i promatrao je. Osjetio je uzdržano sažaljenje, nesigurno prijateljstvo i blisko poštovanje; također je osjetio klonulu tugu, znajući da pogled na nju više ne može probuditi u njemu agoniju žudnje koju je nekoć poznavao, znajući da ga njezina nazočnost više nikad neće ganuti onako kao nekad. Tuga je popustila i on ju je nježno pokrio, utrnuo svjetlo i uvukao se u krevet pokraj nje."

"Dok je radio na sobi, koja je polako počela dobivati oblik, shvatio je da je godinama, ni sam to ne znajući, imao u sebi zaključanu jednu sliku, poput sramotne tajne, sliku koja je naoko predstavljala mjesto, ali je zapravo predstavljala njega samoga. I tako je, uređujući svoju radnu sobu, zapravo pokušavao urediti sebe sama. Bruseći stare daske za police, promatrajući kako površinske neravnine nestaju i kako se sivkasti tragovi vremena ljušte i otkrivaju srž drveta te konačno i bogatu čistoću zrna i teksture - popravljajući pokućstvo i slažući ga po sobi, zapravo je polako oblikovao sam sebe, sam je sebe dovodio u red, sam je sebe činio mogućim."

"U četrdeset trećoj godini života William Stoner naučio je ono što su drugi, mnogo mlađi, naučili prije njega; da osoba koju zavoliš u prvom trenutku nije osoba koju voliš na kraju i da ljubav nije svršetak puta, nego proces u kojem jedna osoba nastoji upoznati drugu."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...