Preskoči na glavni sadržaj

Svi smo mi Stoner, ili, hvala Bogu, ipak nismo

"Najveći američki roman za koji nikada niste čuli", piše na koricama knjige Johna Williamsa - na sada već legendarnom Stoneru. Knjiga je objavljena još davne 1965. godine, a u nas, Hrvata, prevedena je lani i opjevana je po svim portalima i blogovima koji se bave književnošću, pa čak i prozivana najboljom knjigom 2016. godine. I kako da je onda i sama ne uzmem u ruke?



William Stoner nije junak svoje priče, on je samo - čovjek. Skroman i tih čovjek koji je odrastao na farmi, i koji je, iznevjerivši roditelje farmere, odustao od poljoprivrede i posvetio svoj život - književnosti.

"Ta zar ne znate, gospodine Stoner?", upitao ga je. "Zar još niste shvatili istinu o sebi? Vi ćete biti nastavnik." Stoneru se učinilo da se Sloane iznenada jako udaljilo i da zidovi kabineta uzmiču. Imao je dojam da lebdi u širokom prostranstvu; začuo je vlastiti glas: "Jeste li sigurni?" "Siguran sam", blago je odgovorio Sloane. "Kako znate? Kako možete biti sigurni?" "To je ljubav, gospodine Stoner", vedro je odgovorio Sloane. "Zaljubljeni ste; sasvim jednostavno."


Postao je uistinu zaljubljeni Stoner profesor na sveučilištu u Missouriju, dijelio krigle piva s kolegama, uživao u plodovima svog rada znajući da nikada neće promijeniti nečiji život, da nikada neće postati nezaboravnim i obožavanim nastavnikom, i ne mareći. Nijedan čovjek nije otok, pa je tako i Stoner poželio bračnu družicu, i pronašao ju je u Edith iz koje je, budimo realni, brak izvukao sve najgore. Imali su i djevojčicu, ali sreća ih zaobišla, a oni se nisu ni trudili ponovno je pronaći ili, ne daj Bože, izgraditi iz temelja.
"Stoner je iznimna knjiga o naizgled nimalo iznimnom čovjeku, u kojoj ćemo se, uz malo sreće, prepoznati", stoji, također, na koricama ove knjige koja ne ostavlja nikoga ravnodušnim, i to iz raznih razloga. Ona je, bez sumnje, predivno napisana, jednostavno, pitko, poetski, čini se poput dnevnika drage i bliske nam osobe čije tajne misli nismo nikada proniknuli. No, na svu sreću, nisam se u njoj prepoznala - žalila sam Stonera, niti ne navijajući za njega, pomirivši se već na prvim stranicama s njegovim osobinama pseta na umoru. Da, obraduje se on tu i tamo kosti, ili sonetu, ili kolegici koja ga je zadesila usred krize srednjih godina, upoznaje on i strast i ljubavni zanos, ali i dalje je na umoru. On olako pušta sreću da mu isklizne iz ruku, kao da smatra da je na nju izgubio polagati pravo. Njegov život njegov je posao, njegova obožavana književnost koje se on grčevito drži do kraja, možda baš zato da se ne bi morao uhvatiti u koštac s pravom ljubavi - ljubavi prema drugom čovjeku. Ma razumijem ja njega, sve to je takva gnjavaža, zahtjeva toliko truda, emocija, vike i drame, kome to treba? Meni treba. Volim knjige, i nema mi dražeg uzeti nepročitanu knjigu u ruke i utonuti u nju, izgubiti se, pobjeći, ali kad bih morala birati između ravnodušnosti i sigurnosti te užasne boli i razočaranja koji su ponekad neizbježni u životu čovjeka koji se bori za sreću, izabrala bih dramu - uvijek. Recite da sam drama queen, ali život bi trebao biti više od ljubavi prema knjizi, cipelama ili novom autu. Život bi trebao biti jutro s voljenom osobom, skuhana kava i poljupci od kojih klecaju koljena, trebao bi biti osmijeh djeteta od kojeg nastojiš napraviti dobrog i poštenog čovjeka, trebao bi biti uživanje u zajedničkom pranju suđa, šetnji ili pjevanju uspavanki. Ma život bi trebao biti i suza na ramenu koje je uvijek tu, trebao bi podrazumijevati i grube riječi koje liječi zagrljaj, trebao bi uključivati i gubitak, kako bismo još više cijenili ono što svakog dana imamo u rukama. Život bi trebao biti više od knjige koje pada u tišinu sobe, dragi moj Stoneru, i žao mi je što to nisi nikada shvatio.


"No pred Williamom Stonerom budućnost je bila svijetla, sigurna i nepromjenjiva. Nije ju doživljavao kao protok događaja, mijenu i izvor različitih mogućnosti, nego kao područje koje mu se prostire pod nogama i čeka da ga on istraži. Doimala mu se poput velike sveučilišne knjižnice na koju se mogu nadograditi nova krila, mogu joj se dodati nove knjige i iz nje iznijeti stare, ali njezina će prava priroda u suštini ostati nepromijenjena. Vidio je budućnost u ustanovi za koju se opredijelio i koju je još uvijek nedovoljno razumio; bilo mu je jasno da će se on sam u toj budućnosti promijeniti, ali samu je budućnost doživljavao kao sredstvo, a ne predmet promjene. "


"Edithina odjeća bila je neuredno razbacana po podu pokraj kreveta, a pokrivač nemarno zbačen; ležala je potpuno razodjevena na bijeloj, nezgužvanoj plahti, blistajući na svjetlu. Njezino nago, raskrečeno tijelo bilo je opušteno i puteno te je sjalo poput blijedog zlata. Približio se krevetu. Čvrsto je spavala, ali na igri svjetlosti i sjene činilo se da njezine blago razmaknute usnice oblikuju nečujne riječi pune strasti i ljubavi. Dugo je stajao i promatrao je. Osjetio je uzdržano sažaljenje, nesigurno prijateljstvo i blisko poštovanje; također je osjetio klonulu tugu, znajući da pogled na nju više ne može probuditi u njemu agoniju žudnje koju je nekoć poznavao, znajući da ga njezina nazočnost više nikad neće ganuti onako kao nekad. Tuga je popustila i on ju je nježno pokrio, utrnuo svjetlo i uvukao se u krevet pokraj nje."

"Dok je radio na sobi, koja je polako počela dobivati oblik, shvatio je da je godinama, ni sam to ne znajući, imao u sebi zaključanu jednu sliku, poput sramotne tajne, sliku koja je naoko predstavljala mjesto, ali je zapravo predstavljala njega samoga. I tako je, uređujući svoju radnu sobu, zapravo pokušavao urediti sebe sama. Bruseći stare daske za police, promatrajući kako površinske neravnine nestaju i kako se sivkasti tragovi vremena ljušte i otkrivaju srž drveta te konačno i bogatu čistoću zrna i teksture - popravljajući pokućstvo i slažući ga po sobi, zapravo je polako oblikovao sam sebe, sam je sebe dovodio u red, sam je sebe činio mogućim."

"U četrdeset trećoj godini života William Stoner naučio je ono što su drugi, mnogo mlađi, naučili prije njega; da osoba koju zavoliš u prvom trenutku nije osoba koju voliš na kraju i da ljubav nije svršetak puta, nego proces u kojem jedna osoba nastoji upoznati drugu."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Korjenito iskorjenjivanje za kraj ljeta

Kao dijete, kraj ljeta bih uvijek dočekala mršteći se, jer kraj ljeta značio je samo jedno - treba pokupiti šljive. I ujutro, i uvečer. I danas, i sutra. One rastopljene šljive čiji sok natapa zemlju, priziva mrave i ose, lijepi se za stopala. Mrzila sam to stablo, tu šljivu. Bila sam uvjerena da je šljivovica ljuta jer su djeca namrgođena dok skupljaju šljive od kojih se peče. Morale su proći godine da šljivi priznam njezinu važnost - od prodanih šljiva roditelji su nam uoči svake nove školske godine kupili nove udžbenike, tatinom se rakijom nazdravljalo na mojoj svadbi, sada se moja djeca slade maminim pekmezom i igraju ispod krošnji tog nezahvalnog drveta, usađenog u zemlju mog djeda. Sad, kad smo obje starije, draga mi je ta šljiva. Malo sam joj i nalik, čini mi se. Možda me zbog pomirdbe sa šljivom privukao naslov nove knjige Elif Shafak, britansko-turske književnice čiji sam opus davnih dana strpala u ladicu s turskim sapunicama za koje ne marim - "Otok nestalih stabala....

Prevela Ana Badurina

Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Natalij...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dani ponosa i predrasuda

Ja sam jedna kontradiktorna žena. Moje radno mjesto podrazumijeva veliku odgovornost, ali, na povratku s posla, velika je šansa da mi u slušalicama trešte Hansoni . Putem kući pokušavam smisliti čime ću nahraniti svoju obitelj, ali kupujem samo one mrkve koje bi poslužile snjegoviću kao atraktivan nos. Pišem pod imenom "Šljokičasta žena", ali odbijam biti klišej od ženske. Čitam klasike, ali nisam dvadeset godina pročitala nijedan roman Jane Austen (Anastasia Steele, veliki janeit, bila je kap koja je prelila čašu). Moju austenovsku apstinenciju prekinula je Helena iz "Vinskih mušica" predloživši da čitamo " Opatiju Northanger ". "Opatija" me oduševila, a praćenje TV serije "Sanditon" samo je potaknulo moju želju za ponovnim susretom s Jane Austen. Što se mene tiče, "Opatija Northanger" i jest najbolja knjiga za upoznavanje Jane Austen jer poučava čitatelja o kontekstu u kojem je stvarala, ali i na koji način čitati romane koj...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...