Prošlog sam mjeseca mahnito guglala o Ernestu Hemingwayu - gdje se rodio, tko ga je nazvao Papa, što li je u životu strašno doživio da si je oduzeo život omiljenom puškom za lov - sve me zanimalo. Njegova me književnost nije posebno dirnula, ali on kao čovjek od krvi i mesa mi se učinio kao jedan od najzanimljivijih ljudi koji su ikada šetali ovom planetom. Svi znaju legendarne priče o njemu - da je ukrao pisoar iz omiljenog bara jer je tvrdio da mu pripada s obzirom koliko je ondje urinirao, da je bio agent KGB-a, da je u Key Westu imao šestoprstu mačku čiji potomci i sada ondje mijauču, da je preživio antraks, malariju, rak kože i još tisuću boleština pa i dvije avionske nesreće. No, kako je živio prije nego je postao legenda?
Rođen je u kući svoga djeda u Illinoisu, a otac, koji je također skončao od svoje ruke, bio je liječnik, dok mu je majka bila pjevačica koja se karijere odrekla u korist svoje velike obitelji. Ernest nije bio glazbeno talentiran, a poslije srednje škole zaposlio se kao reporter. Kao vozač Crvenog križa u Prvom svjetskom ratu spašavao je druge vojnike i riskirao svoj život pod kišom šrapnela. Poslije rata je živio od osiguranja, a u Chicagu je 1920. upoznao gospođicu Hadley Richardson koja će, i nakon četiri vjenčanja i tri razvoda, u njegovoj biografiji ostati zapamćena kao njegova velika ljubav.
Hadley je imala mnogo zajedničkog s mladim Ernestom - otac joj je bio farmaceut koji je počinio samoubojstvo zbog financijskih poteškoća, a majka joj je bila pjevačica, baš kao i Ernestu, koji je ubrzo nakon njihovog prvog susreta izjavio da je ona djevojka kojom će se oženiti. Ona je bila žena koju je trebao, koja je vjerovala u njega, koja mu je predstavljala tračak nade u ratom ranjenom svijetu. Zainteresirala me Hadley više od ostalih Ernestovih žena - gledala sam njene fotografije i učinila mi se odvažnom i inspirativnom, ženom za sva vremena. Srećom, jednako joj se divila i Paula McLain, autorica ovogodišnjeg hita Dosegnuti sunce. Njena knjiga Gospođa Hemingway (u originalu: The Paris wife) jedna je od knjiga koje sam izabrala za ljetovanje.
Hadley je imala mnogo zajedničkog s mladim Ernestom - otac joj je bio farmaceut koji je počinio samoubojstvo zbog financijskih poteškoća, a majka joj je bila pjevačica, baš kao i Ernestu, koji je ubrzo nakon njihovog prvog susreta izjavio da je ona djevojka kojom će se oženiti. Ona je bila žena koju je trebao, koja je vjerovala u njega, koja mu je predstavljala tračak nade u ratom ranjenom svijetu. Zainteresirala me Hadley više od ostalih Ernestovih žena - gledala sam njene fotografije i učinila mi se odvažnom i inspirativnom, ženom za sva vremena. Srećom, jednako joj se divila i Paula McLain, autorica ovogodišnjeg hita Dosegnuti sunce. Njena knjiga Gospođa Hemingway (u originalu: The Paris wife) jedna je od knjiga koje sam izabrala za ljetovanje.
Nosila sam je za sobom posvuda, baš kako i dolikuje avanturistički nastrojenoj Hadley, i mogu samo žaliti što je ranije nisam uzela u ruke, jer takva knjiga se sama čita. Već na prvim stranicama začarala me priča o njenom i Hemingwayevom životu u Parizu u dvadesetim godinama, kad su fleperice vladale scenom sa svojim bubikopf frizurama i žarko narumenjenim obrazima, a mladi je Hemingway vrijedno tipkao na svom stroju priču o fiesti svetog Fermina u Pamploni. Mogu ih vidjeti, šeću do svog stana u Latinskoj četvrti, sjede u bistrou s Joyceom, pozdravljaju Picassa koji je u prolazu. Paula McLain savršeno je popunila sve praznine koje je ostavio Hemingway sa svojim A sunce izlazi - jednostavnim ženskim pismom slikovito je dočarala svakodnevicu mladih ljudi koji su lutali Parizom poslije rata, i upravo zato, Gospođa Hemingway nije samo priča o jednoj ljubavi, nego i o cijeloj generaciji - generaciji koja jest bila too much - too much pijana, too much nezrela, too much nespremna za stvarni život, ali i koja je, ako ništa drugo, zaslužila naše - ne žaljenje, nego razumijevanje i poštovanje - ne samo zbog preživljavanja, ne zbog ratnih junaštava, nego zbog svojih ispričanih i neispričanih priča.
"Nije više bilo povratka u rodni kraj, barem ne u onom bitnom smislu, i to je bio bit Pariza. I to što nismo mogli prestati piti ili razgovarati, ili ljubiti pogrešne osobe bez obzira na to što smo se time upropaštavali. Neki su od nas bili vidjeli lica mrtvaca i pokušavali izbrisati iz sjećanja svaku pojedinost. Ernest je bio jedan od tih. Običavao je reći da je u ratu umro samo načas; da mu je duša napustila tijelo poput nekakva svilenog rupčića iskliznuvši iz njega i lebdeći mu iznad grudi. Bila se vratila nezvana i često sam se pitala je li mu pisanje način spoznavanja da mu je duša ipak tamo, opet na svojem mjestu. Da sam sebi izgovori, ako već ne želi nikom drugom, da je bio vidio to što jest i iskusio tu grozotu te svejedno nastavio živjeti. Da je bio umro, ali više nije bio mrtav."
"Gotovo je svatko mogao osjećati poput slikara šetajući u to doba pariškim ulicama potaknut svjetlošću i sjenama uzduž zgrada i mostova, koji su izgledali kao da vam žele slomiti srce, i ženama u Chanelovim crnim uskim haljinama, tako lijepima kao da su ih načinili kipari, koje su pušile i zabacivale glavu smijući se. Mogli smo ušetati u bilo koji cafe i iskusiti njegovu čudesnu zbrku naraučujući Pernodov apsint ili rum St. James sve dok ne bismo uronili u lijepu, magličastu opijenost i sreću zbog toga što smo na tome mjestu zajedno."
"Gotovo je svatko mogao osjećati poput slikara šetajući u to doba pariškim ulicama potaknut svjetlošću i sjenama uzduž zgrada i mostova, koji su izgledali kao da vam žele slomiti srce, i ženama u Chanelovim crnim uskim haljinama, tako lijepima kao da su ih načinili kipari, koje su pušile i zabacivale glavu smijući se. Mogli smo ušetati u bilo koji cafe i iskusiti njegovu čudesnu zbrku naraučujući Pernodov apsint ili rum St. James sve dok ne bismo uronili u lijepu, magličastu opijenost i sreću zbog toga što smo na tome mjestu zajedno."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)