Otkad imam Franku, sve češće se u knjižarama zaustavljam na odjelu s dječjim knjigama. Promatram ih, prevrćem po rukama, zamišljam koju bih joj mogla pročitati, koju bi ona sama izabrala s police, pitam se koja će joj promijeniti život - jer knjige koje pročitamo kao djeca ostanu u nama cijelog života, i vječito nas podsjećaju na dječju radost i dječje snove. Zbog knjiga ja danas ne mogu vidjeti zemičku, a da ju ne poželim strpati u džep poput Heidi, zbog knjiga ne mogu jesti trešnje, a da se ne sjetim Milog Djeteta, zbog knjiga se nasmijem samoj sebi u brk kad upoznam nekog Nikolu, jer odmah pomislim na Nikolu s prikolicom (nisam bila cura za Ježevu kućicu, Ćopić me osvojio s Orlovima).
Što više skupljam knjige koje će Franka jednog dana uzimati s police, umirući od želje da sazna kakva čuda one kriju, sve više shvaćam da postoji puno predivnih dječjih knjiga koje nikada nisam pročitala. Neke od njih su svjetski klasici, a do mene, oholice koja misli da ima pravo zvati se ljubiteljicom knjiga, nisu nikada stigle. Jedna od njih je i knjiga Nabor u vremenu Amerikanke Madeleine L'Engle, objavljena davne 1963. godine, koja mi je pažnju privukla samo zbog najave za njenu ekranizaciju u kojoj, između ostalih, glumi i Oprah. Mea culpa, mea maxima culpa. Ovaj znanstveno fantastični roman dio je Vremenskog kvarteta, a njegov glavni lik je Meg, problematična djevojčica, pogrešno smatrana priglupom, koja s bratom Charlesom Wallaceom i prijateljem Calvinom O'Keefeom putuje kroz pet dimenzija i pokušava pronaći svog tatu znanstvenika kojemu se izgubio svaki trag nakon što je za vladu radio na tajnoj misiji. Zaplet započinje kad kuću Murryjevih posjete tri starice - luckasta gospođa Štoštica, mudra gospođa Tkoštica i mucavica gospođa Gdještica. Na nagovor čudnih gospođa zbunjeno i preplašeno društvo posjećuje planete Uriel, Ixchel i Camazotz i otkriva tajnu o kojoj ovisi rezultat borbe između Crnila i Svjetla.
Knjiga je pisana stilom koji će oduševiti svako sedmogodišnje dijete - jednostavnim jezikom koji progovara o znanosti, radnjom koja je predvidljiva, ali i poukama koje nisu uvijek nailazile na odobravanje. Naime, iako se Nabor u vremenu u Americi čita kao dio školske lektire, Madeline L'Engle kršćani su kritizirali zbog nametanja ideja univerzalnog kršćanstva, a ateisti su joj zamjerali previše religioznih simbola u pričama. Ja joj neću ništa zamjeriti, bar je s onim "Jedne hladne olujne noći" u meni nakratko probudila dijete željno pustolovina, a svidjelo mi se što ističe drugačijost i mane osobe kao ključne faktore u borbi protiv zla (jer, koliko god isforsirane, to su poruke koje djeci ne mogu škoditi - pretvori svoju tvrdoglavost u upornost!), a šokantna mi je misao o vojsci dobra koju predvodi Isus s Leonardom da Vincijem - ali nekako bih voljela i samu sebe smatrati vrijednom te vojske. Nabor u vremenu preporučila bih svima - velikima i malima - čitajte ju uz kakao i sendviče s jetrenom paštetom i namazom od sira, pekmezom ili sa salatom i rajčicom, i po mogućnosti - jedne hladne olujne noći. Kratka je, ako ništa drugo.
"I da znate, djeco, nismo jedini", ubacila se gospođa Štoštica, tješiteljica. "Bore se posvuda po svemiru, po cijelom tom beskrajnom prostranstvu, moji dragi, kakav je to uzvišen i uzbudljiv boj. Znam da je vama teško shvatiti pojam veličine u smislu da je vrlo malo razlike u veličini najmanjeg mikroba i najveće galaksije. Mislite na taj način, pa vam možda neće zvučati neobično da su neki od našh najboljih boraca upravo s vašeg planeta, a to je tako mali planet, mileni, na rubu malene galaksije. Možete biti ponosni što se tako iskazao."
"Koji su to naši borci?" upita Calvin.
"No, zlato, ta moraš ih znati", reče gospođa Štoštica.
Naočale gospođe Tkoštice pobjedonosno su zablistale: "I zasja svjetlo u tami; i tama ga ne zahvati."
"Isus!", reče Charles Wallace. "Ma naravno, Isus!"
"Naravno, reče gospođa Štoštica. "Hajde dalje, Charles, srčeko. Bilo je i drugih. Svi naši veliki umjetnici. Bili su nam poput svjetionika"
"Leonardo da Vinci?" natuknuo je Calvin upitnim tonom. "I Michelangelo?"
"I Shakespeare", ubacio se Charles Wallace, "i Bach! I Pasteur i Marie Curie i Einstein!"
Sada je i Calvinov glas zvučao samouvjereno: "I Schweitzer i Gnadhi i Buda i Beethoven i Rembrandt i Sveti Franjo!"
"Budi toliko pristojan, pa me poslušaj do kraja." Ton gospođe Štoštice bio je vrlo oštar tako da je Calvin nakratko prestao vrtjeti nogom po tlu popu razdraženog ždrijepca. "Taj je oblik strogo određen, zar ne?"
"Da."
"Sastoji se, rekla bih, ood četrnaest stihova u jampskom pentametru. To je vrlo strogo zadana forma, nije li?"
"Da", potvrdio je Calvin.
"I stihovi se trebaju rimovati po vrlo krutim pravilima. I ako pjesnik je učini sve točno tako, to neće biti sonet, zar ne?"
"Tako je", opet je potvrdio Calvin.
"Ali, u granicama tog strogo zadanog oblika, pjesnik ima potpunu slobodu reći što ga volja, zar ne?"
"Da", opet je potvrdio Calvin.
"Pa..." reče gospođa Štošica.
"Pa što?"
"Ah, ne budi glup, dječače!" otresla se gospođa Štoštica. "Savršeno ti je jasno na što ciljam!"
"Hoćete usporediti naše živote sa sonetom. Zadan oblik, ali unutar njega sloboda?"
"Da", reče gospođa Štoštica. "Dobio si oblik, ali sonet moraš napisati sam. Isključivo o tebi ovisi što ćeš reći."
Sonet moraš napisati sam... Predivno rečeno!:)
OdgovoriIzbriši