Preskoči na glavni sadržaj

Nabor u mom vremenu

Otkad imam Franku, sve češće se u knjižarama zaustavljam na odjelu s dječjim knjigama. Promatram ih, prevrćem po rukama, zamišljam koju bih joj mogla pročitati, koju bi ona sama izabrala s police, pitam se koja će joj promijeniti život - jer knjige koje pročitamo kao djeca ostanu u nama cijelog života, i vječito nas podsjećaju na dječju radost i dječje snove. Zbog knjiga ja danas ne mogu vidjeti zemičku, a da ju ne poželim strpati u džep poput Heidi, zbog knjiga ne mogu jesti trešnje, a da se ne sjetim Milog Djeteta, zbog knjiga se nasmijem samoj sebi u brk kad upoznam nekog Nikolu, jer odmah pomislim na Nikolu s prikolicom (nisam bila cura za Ježevu kućicu, Ćopić me osvojio s Orlovima).


Što više skupljam knjige koje će Franka jednog dana uzimati s police, umirući od želje da sazna kakva čuda one kriju, sve više shvaćam da postoji puno predivnih dječjih knjiga koje nikada nisam pročitala. Neke od njih su svjetski klasici, a do mene, oholice koja misli da ima pravo zvati se ljubiteljicom knjiga, nisu nikada stigle. Jedna od njih je i knjiga Nabor u vremenu Amerikanke Madeleine L'Engle, objavljena davne 1963. godine, koja mi je pažnju privukla samo zbog najave za njenu ekranizaciju u kojoj, između ostalih, glumi i Oprah. Mea culpa, mea maxima culpa. Ovaj znanstveno fantastični roman dio je Vremenskog kvarteta, a njegov glavni lik je Meg, problematična djevojčica, pogrešno smatrana priglupom, koja s bratom Charlesom Wallaceom i prijateljem Calvinom O'Keefeom putuje kroz pet dimenzija i pokušava pronaći svog tatu znanstvenika kojemu se izgubio svaki trag nakon što je za vladu radio na tajnoj misiji. Zaplet započinje kad kuću Murryjevih posjete tri starice - luckasta gospođa Štoštica, mudra gospođa Tkoštica i mucavica gospođa Gdještica. Na nagovor čudnih gospođa zbunjeno i preplašeno društvo posjećuje planete Uriel, Ixchel i Camazotz i otkriva tajnu o kojoj ovisi rezultat borbe između Crnila i Svjetla.


Knjiga je pisana stilom koji će oduševiti svako sedmogodišnje dijete - jednostavnim jezikom koji progovara o znanosti, radnjom koja je predvidljiva, ali i poukama koje nisu uvijek nailazile na odobravanje. Naime, iako se Nabor u vremenu u Americi čita kao dio školske lektire, Madeline L'Engle kršćani su kritizirali zbog nametanja ideja univerzalnog kršćanstva, a ateisti su joj zamjerali previše religioznih simbola u pričama. Ja joj neću ništa zamjeriti, bar je s onim "Jedne hladne olujne noći" u meni nakratko probudila dijete željno pustolovina, a svidjelo mi se što ističe drugačijost i mane osobe kao ključne faktore u borbi protiv zla (jer, koliko god isforsirane, to su poruke koje djeci ne mogu škoditi - pretvori svoju tvrdoglavost u upornost!), a šokantna mi je misao o vojsci dobra koju predvodi Isus s Leonardom da Vincijem - ali nekako bih voljela i samu sebe smatrati vrijednom te vojske. Nabor u vremenu preporučila bih svima - velikima i malima - čitajte ju uz kakao i sendviče s jetrenom paštetom i namazom od sira, pekmezom ili sa salatom i rajčicom, i po mogućnosti - jedne hladne olujne noći. Kratka je, ako ništa drugo.


"I da znate, djeco, nismo jedini", ubacila se gospođa Štoštica, tješiteljica. "Bore se posvuda po svemiru, po cijelom tom beskrajnom prostranstvu, moji dragi, kakav je to uzvišen i uzbudljiv boj. Znam da je vama teško shvatiti pojam veličine u smislu da je vrlo malo razlike u veličini najmanjeg mikroba i najveće galaksije. Mislite na taj način, pa vam možda neće zvučati neobično da su neki od našh najboljih boraca upravo s vašeg planeta, a to je tako mali planet, mileni, na rubu malene galaksije. Možete biti ponosni što se tako iskazao."
"Koji su to naši borci?" upita Calvin.
"No, zlato, ta moraš ih znati", reče gospođa Štoštica.
Naočale gospođe Tkoštice pobjedonosno su zablistale: "I zasja svjetlo u tami; i tama ga ne zahvati."
"Isus!", reče Charles Wallace. "Ma naravno, Isus!"
"Naravno, reče gospođa Štoštica. "Hajde dalje, Charles, srčeko. Bilo je i drugih. Svi naši veliki umjetnici. Bili su nam poput svjetionika"
"Leonardo da Vinci?" natuknuo je Calvin upitnim tonom. "I Michelangelo?"
"I Shakespeare", ubacio se Charles Wallace, "i Bach! I Pasteur i Marie Curie i Einstein!"
Sada je i Calvinov glas zvučao samouvjereno: "I Schweitzer i Gnadhi i Buda i Beethoven i Rembrandt i Sveti Franjo!"


"Budi toliko pristojan, pa me poslušaj do kraja." Ton gospođe Štoštice bio je vrlo oštar tako da je Calvin nakratko prestao vrtjeti nogom po tlu popu razdraženog ždrijepca. "Taj je oblik strogo određen, zar ne?"
"Da."
"Sastoji se, rekla bih, ood četrnaest stihova u jampskom pentametru. To je vrlo strogo zadana forma, nije li?"
"Da", potvrdio je Calvin.
"I stihovi se trebaju rimovati po vrlo krutim pravilima. I ako pjesnik je učini sve točno tako, to neće biti sonet, zar ne?"
"Tako je", opet je potvrdio Calvin.
"Ali, u granicama tog strogo zadanog oblika, pjesnik ima potpunu slobodu reći što ga volja, zar ne?"
"Da", opet je potvrdio Calvin.
"Pa..." reče gospođa Štošica.
"Pa što?"
"Ah, ne budi glup, dječače!" otresla se gospođa Štoštica. "Savršeno ti je jasno na što ciljam!"
"Hoćete usporediti naše živote sa sonetom. Zadan oblik, ali unutar njega sloboda?"
"Da", reče gospođa Štoštica. "Dobio si oblik, ali sonet moraš napisati sam. Isključivo o tebi ovisi što ćeš reći."



Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se