Nemojte misliti da sam trekkie, kunem se da nisam, samo sam voljela gledati Voyager i kapetanica Kathryn Janeway mi je bila opasna ženska i mogući ženski uzor - ukoliko se ikad nađem u stresnim situacijama koje uključuju putovanje svemirom.
No, u svemir neće vaša kapetanica skoro, ali sam skoknula do Poreča po stoti put. Znate kako je nemoguće u gradu koji se nikada ne mijenja pronaći neki novi kut gledanja? U Poreču si uvijek to pomislim - kava je još uvijek preskupa, konobari su prespori, još uvijek su na svakom uglu drangulije koje ljudi imaju potrebu kupovati na ljetovanju, još uvijek je sve puno jantara, još uvijek lijepi prozori krase romantičke i gotičke kuće ovog istarskog grada.
Ipak, kad imaš dijete, htio - ne htio, ono ti otvori neke nove vidike. Tako smo ovaj put Poreč gledali očima djeteta i zapazili smo puno toga što nikad ranije nismo - ima puno parkova, i puno ljuljački, i tobogana, i djece, i klupica, i mačaka i fontana, a svi restorani imaju ventilatore za lustere, što ih čini jako zabavnima, naročito kad se okreću svi u isto vrijeme. Poreč smo obogatili novim uspomenama - ondje mi je muž kupio naušnice prije sto godina, u ovom bistrou smo jeli preskupi banana split, tu smo se slikali ono ljeto kad mi je čelo izgorilo na suncu, a ono je parkić u kojem je Franka skupljala kamenčiće. Vratit ćemo se i narednih godina, da vidimo je li se promjenio Poreč - ili smo se promjenili mi.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)