Preskoči na glavni sadržaj

Héros de la nation

U fazi moje najveće frankofonomanije gutala sam knjige isključivo Francuza, slušala francuske šansone i sanjala o danu kada ću sama napraviti savršeni creme brulee. Zahvaljujući toj maniji, čak sam i pobjedila na kvizu Francuske alijanse, tako da nijedno znanje nije beskorisno, pa čak ni poznavanje Falubertove ovisnosti o kofeinu ili srednjeg imena Victora Hugoa.

O čovjeku, koji je osmislio živote Javerta, Mariusa, Fantine i Cossette, ovih dana, pod svjetlima hollywoodskih reflektora, ne priča se mnogo. Upravo zato danas, 211 godina nakon dana njegova rođenja, evo nekoliko najzanimljivijih crtica iz o ovome živopisnom čovjeku.

Victor Hugo bio je 3 u 1 – mamina maza, veliki romantičar i ženskar. Svoju suprugu Adele Foucher oženio je tek nakon smrti svoje majke, koja se protivila njegovom izboru. Adele je bila kći njegova susjeda, njegova ljubav iz djetinjstva. On ju je varao s mnogo njih, zaveo je čak i zaručnicu svog sina, a Adele je bila ljubavnica njegovog prijatelja. Ipak, njihov brak preživio je sve nevjere, probleme i skandale.


Napoleon III proglasio je 1851. Hugoa izdajicom, zbog čega je on živio u Belgiji, Jerseyu, pa i Engleskoj dvadeset godina, tijekom kojih je i napisao neke od svojih najboljih djela. Tijekom života, često je mijenjao svoja politička uvjerenja, da bi na kraju bio izabran i u Senat. Tijekom svog političkog aktivizma, govorio je protiv smrtne kazne, socijalne nepravde te se zalagao za slobodu tiska.


Prvi dugi roman bio mu je roman danas znan kao Zvonar crkve Notre-Dame, a kada je kao šezdesetogodišnjak objavio Jadnike, roman se u Parizu razgrabio u samo nekoliko sati. Sve se dogodilo dok je on bio na odmoru. Svom nakladniku poslao je telegram sadržaja „?“, pitajući kako napreduje knjiga, a ovaj mu je odgovorio samo: „!“ Jadnici su poznati kao roman koji sadrži najdužu rečenicu ikad napisanu – zavisno o prijevodu - rečenica se sastoji od otprilike 800 riječi.


Iako je bio odgojen u katoličkoj obitelji, s religijom je eksperimentirao cijeloga života. U svojim zadnjim godinama govorio je za sebe da je slobodni mislilac, ali, ipak, zadnja rečenica na smrtnoj postelji, na kojoj je zatražio siromaški pogreb, bila mu je „Vjerujem u Boga“. Bio je heroj nacije još za svog života, Francuska je slavila njegove rođendane i nazivala ulice po njemu i prije njegove smrti. Nakon nje, lijes s njegovim tijelom bio je izložen cijelu noć ispod Trijumfa pobjede, a dva milijuna ljudi sudjelovalo je u povorci na njegovom pokopu. Pokopan je u Pantheonu u kripti s Alexandreom Dumasom i Emileom Zolom.


Originalni mjuzikl Jadnici premijerno je prikazan u Londonu 1985. godine, a najduže je prikazivan mjuzikl na West Endu, koji je uprizoren u 42 zemlje i preveden na 21 jezik. Najnoviju ekranizaciju Jadnika, za koju je Anne Hathaway nagrađena i Oscarom za najbolju sporednu glumicu, možete pogledati u kinu čim pročitate ovaj post. A ako ne volite mjuzikle, pogledajte Jadnike iz 1998. u kojima glume Liam Neeson, Geoffrey Rush, Uma Thurman i Claire Danes - perfektno!

    

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...