Preskoči na glavni sadržaj

Časnih 85 gospodina Poitiera

Čula sam podatak da gospodin Sidney Poitier danas navršava 85. godinu života (TV kalendar je prvo što ujutro vidim), što me sjetilo na filmove koje sam kao djevojčica gledala sa svojom majkom koja je oduvijek bila osjetljiva na ljude koji su zbog svoje boje kože, statusa ili vjere bili odbačeni od društva. Tako sam ja vrlo rano počela plakati s njom svaki put kad bi Imitation of Life s Lanom Turner bio na televiziji - ponekad bi već na početku filma ridale samo pri pomisli na tragičnu sudbinu Annie Johnson i njene razmažene gadure od kćeri, Sarah Jane. Osim Imitacije života, rado smo gledale i Guess Who's Coming to Dinner u kojem je naočitog afroameričkog mladića, koji se zaljubljuje u mladu i perspektivnu djevojku bijele kože, glumio upravo gospodin Poitier. Ako niste znali, on je prva osoba afroameričkog podrijetla koja je osvojila Oscara za najboljeg glumca - prije samo 50 godina. Osim postignuća na području filma, gdje je često bilo postavljano pitanje rase, gospodin Poitier je i diplomatski predstavnik Bahama u Japanu, kojem je sam Obama uručio Predsjedničku medalju slobode, najveću čast koja se može uručiti u SAD-u.

Osim klasika Guess Who's Coming to Dinner, danas vam preporučujem još nekoliko filmova Sidneya Poitiera koje biste trebali u životu pogledati:


Lilies of the field (1963)
Onaj Oscar kojeg sam spomenula? Sidney ga je dobio za svoju ulogu u ovoj komičnoj drami o jednom fizikalcu koji zaluta na farmu koje vode časne sestre, koje ga, vjerujući da im je poslan s nebesa, vrbuju da im izgradi crkvu u pustinji.

A raisin in the sun (1961)
I danas vrlo aktualna drama o siromašnoj obitelji koja bi mogla izgubiti krov nad glavom, prema izvrsnom predlošku Lorraine Hansberry.


The defiant ones (1958)
Prije nego je osvojio Oscara, Sidney je bio prva osoba afroameričkog podrijetla koja je uopće bila nominirana za tu prestižnu nagradu, i to upravo za film o dvojici bjegunaca različite rase koji se, povezani lancima, u kratkom vremenu moraju naučiti suživotu.


A patch of blue (1965)
U ovoj ljubavnoj priči, Shelley Winters glumi slijepu djevojku koja se bori s nasiljem u obitelji. Spas će, naravno, pronaći u zgodnom mladiću.



To Sir, with love (1967)
Pomalo nalik na Dead poet society, The emperor's club, Freedom writers i druge profesorske filmove, i u ovome, jedan profesor na svoj način želi popraviti i nadahnuti svoje učenike koje je društvo otpisalo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...