Reče mi moj Last.fm profil da sam u zadnje vrijeme postala slušatelj indie glazbe, hm, otkud mi to. Bit će da sam u nekoj indie - vidualnoj fazi života. U glavi mi cijelo jutro svira Tongue tied koju smo slušali sinoć uz blesavi film "Your sister's sister". Emily Blunt stvarno volimo, ali što joj je ovo trebalo u životu - nismo sigurni. Pored pomalo napornog filma o muško-ženskom prijateljstvu (vječno pitanje: je li ono moguće?), Grouplove su spasili stvar. Ovi indieći osnovani su prije četiri godine, u njima pjevaju i sviraju Hannah, Christian, Sean, Andrew i Ryan - luda petorka koja je prijateljevala dugo prije nego je počela zajedno svirati. Pratili su Florence and the machine na turneji, pojavili se na mnogim festivalima, a deitantski album Never Trust a Happy Song izdali su 2011. godine te svoju glazbu ponudili, kao i svaki indie band koji drži do sebe, besplatno na iTunesu. Njihova vesela glazba kao stvorena je za slatke poljupce i čokoladne mediće koje smo sinoć slistili.
Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)