Preskoči na glavni sadržaj

Anatomija jednog Babela

Ovaj dan, u kojem su se nanizale samo loše i tužne vijesti, a koji je, k tome, popratila i kiša koja neumorno pljušti sljepljena uz nepodnošljivi jugo, najbolje je prespavati. Ili pojesti pola kile čokolade, pokriti se poplunom preko glave i plakati uz Babel.

Prije dva dana, Mumford & Sons, britanski indie folk bend, osvojio je Grammy za album godine! Nema sumnje, zaslužili su ga, jer se u moru današnjih glazbenika ističu svojim glazbenim izričajem, imidžem boema i uličnih svirača koji uživaju svirajući na festivalima, ne žudeći iz petnih žila za prepunim stadionima.


Moja ljubav prema Mumfordima je neopisiva, posebno iz razloga što je to jedini bend koji volimo i moje sestre, i ja, što je zaista čudno s obzirom na naš glazbeni ukus. Njihova religioznost, shakespearovska poetičnost i filozofske ideje te romantična melodioznost ono su što povezuje nas tri na neki neobičan način, a upravo ta slojevitost kojom odiše njihova glazba je razlog zašto ih slušaju ljudi svih profila - koji, sudeći prema svom životu, problemima, borbama i ljubavima, crpe iz njihovih riječi potrebnu snagu i inspiraciju.

Nagrađeni Babel ima, za mene, tužnjikavu notu - borbe s grijesima, gubitak voljene osobe, kajanje - ali i naznaku novoga početka, uslišanih molitvi, vjere u novi dan. 

Na kraju svake borbe, bilo sa samim sobom, s drugom osobom, Mumfordi znaju da je važno znati priznati poraz "You may not trust the promises of the change I'll show but I'd be yours if you'd be mine" (Lover of the light), da je potrebno okajati svoje grijehe (Lover's eyes) "Lord forget all of my sins, Oh let me die where I lie beneath the curse of my lover’s eyes", ne gubiti sebe u nastojanju da zadržimo nešto što se ne može posjedovati, "So crawl on my belly 'til the sun goes down, I'll never wear your broken crown", jednostavno naučiti na svojim greškama (Whispers in the dark) "In my weakness I grew strong", "And I've learned from errors made early", i odvažiti se, znati krenuti iz početka "Shelter also gave their shade and in the dark I have no name"(Hopless wanderer).


Boli i gubitak iskazan u Reminder ("A constant reminder of where I can find her, a light that might give up the way is all that I’m asking for without her I’m lost, oh my love, don’t fade away") i For those below ("You told me life was long, but now that it's gone, you find yourself on top, as the leader of a flock, called to be a rock for those below"), ipak odišu nadom s I will wait ("You forgave and I won't forget"), Ghost that we knew ("Give me hope in the darkness that I will see the light"), Below my feet ("Let me learn from where I have been, Keep my eyes to serve, My hands to learn"), Holland Road ("But I'll still believe though there's cracks you'll see when I'm on my knees I'll still believe and when I've hit the ground, neither lost nor found, if you'll believe in me I'll still believe") i Not with haste ("So keep my love my candle bright, learn me hard, oh learn me right"), kojima Mumfordi nastoje naglasak staviti na moć molitve, potpunog predanja u Božje ruke te snagu ljubavi.


I doista, razmijem zašto je album nazvan Babel, prema istoimenoj pjesmi, koja, kao zaključak kakvog vrsnog znalca filozofije otkriva način življenja kojemu svi težimo - "Cause I'll know my weakness, know my voice, and I'll believe in grace and choice, and I know perhaps my heart is farce, but I’ll be borne without a mask" - življenju u Istini, pred Bogom, pred samima sobom, ne žaleći ni za čime u trenutku smrti, napustiti ovaj svijet potpuno mirne duše.

Stoga, ovog žalosnog šmrkljastog utorka, uživanje u Babelu i mirno srce vam želim...



Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...