Preskoči na glavni sadržaj

Anatomija jednog Babela

Ovaj dan, u kojem su se nanizale samo loše i tužne vijesti, a koji je, k tome, popratila i kiša koja neumorno pljušti sljepljena uz nepodnošljivi jugo, najbolje je prespavati. Ili pojesti pola kile čokolade, pokriti se poplunom preko glave i plakati uz Babel.

Prije dva dana, Mumford & Sons, britanski indie folk bend, osvojio je Grammy za album godine! Nema sumnje, zaslužili su ga, jer se u moru današnjih glazbenika ističu svojim glazbenim izričajem, imidžem boema i uličnih svirača koji uživaju svirajući na festivalima, ne žudeći iz petnih žila za prepunim stadionima.


Moja ljubav prema Mumfordima je neopisiva, posebno iz razloga što je to jedini bend koji volimo i moje sestre, i ja, što je zaista čudno s obzirom na naš glazbeni ukus. Njihova religioznost, shakespearovska poetičnost i filozofske ideje te romantična melodioznost ono su što povezuje nas tri na neki neobičan način, a upravo ta slojevitost kojom odiše njihova glazba je razlog zašto ih slušaju ljudi svih profila - koji, sudeći prema svom životu, problemima, borbama i ljubavima, crpe iz njihovih riječi potrebnu snagu i inspiraciju.

Nagrađeni Babel ima, za mene, tužnjikavu notu - borbe s grijesima, gubitak voljene osobe, kajanje - ali i naznaku novoga početka, uslišanih molitvi, vjere u novi dan. 

Na kraju svake borbe, bilo sa samim sobom, s drugom osobom, Mumfordi znaju da je važno znati priznati poraz "You may not trust the promises of the change I'll show but I'd be yours if you'd be mine" (Lover of the light), da je potrebno okajati svoje grijehe (Lover's eyes) "Lord forget all of my sins, Oh let me die where I lie beneath the curse of my lover’s eyes", ne gubiti sebe u nastojanju da zadržimo nešto što se ne može posjedovati, "So crawl on my belly 'til the sun goes down, I'll never wear your broken crown", jednostavno naučiti na svojim greškama (Whispers in the dark) "In my weakness I grew strong", "And I've learned from errors made early", i odvažiti se, znati krenuti iz početka "Shelter also gave their shade and in the dark I have no name"(Hopless wanderer).


Boli i gubitak iskazan u Reminder ("A constant reminder of where I can find her, a light that might give up the way is all that I’m asking for without her I’m lost, oh my love, don’t fade away") i For those below ("You told me life was long, but now that it's gone, you find yourself on top, as the leader of a flock, called to be a rock for those below"), ipak odišu nadom s I will wait ("You forgave and I won't forget"), Ghost that we knew ("Give me hope in the darkness that I will see the light"), Below my feet ("Let me learn from where I have been, Keep my eyes to serve, My hands to learn"), Holland Road ("But I'll still believe though there's cracks you'll see when I'm on my knees I'll still believe and when I've hit the ground, neither lost nor found, if you'll believe in me I'll still believe") i Not with haste ("So keep my love my candle bright, learn me hard, oh learn me right"), kojima Mumfordi nastoje naglasak staviti na moć molitve, potpunog predanja u Božje ruke te snagu ljubavi.


I doista, razmijem zašto je album nazvan Babel, prema istoimenoj pjesmi, koja, kao zaključak kakvog vrsnog znalca filozofije otkriva način življenja kojemu svi težimo - "Cause I'll know my weakness, know my voice, and I'll believe in grace and choice, and I know perhaps my heart is farce, but I’ll be borne without a mask" - življenju u Istini, pred Bogom, pred samima sobom, ne žaleći ni za čime u trenutku smrti, napustiti ovaj svijet potpuno mirne duše.

Stoga, ovog žalosnog šmrkljastog utorka, uživanje u Babelu i mirno srce vam želim...



Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...