Preskoči na glavni sadržaj

L kao luzeri, O kao Oscar

Za razliku od izbora za Miss svijeta, dodjela Oscara, iako već 85. zaredom, još uvijek interesira publiku. Svake godine, filmofili imaju svoje favorite, ali ne pobjedi uvijek onaj kome pobjedu želimo. Zapravo, moj favorit nikada ne pobjedi! Evo kako bi pobjednici u zadnjem desetljeću izgledali da sam ja birala.

2003. godine Oscara za najbolji film dobili su The Lord of the Rings: The Return of the King. Iako sam veliki obožavatelj LOTR trilogije, po mom skromnom mišljenju, Oscara je u toj kategoriji prije deset godina zaslužio film Clinta Eastwooda - Mystic River, koji je onda bio nominiran u šest kategorija, između ostalog, za najbolji film, redatelja, glumca, prilagođeni scenarij itd. Sean Penn dobio je Oscara za najboljeg glumca, a Tim Robbins za najboljeg sporednog glumca, čime je Mystic River postao prvi film koji je osvojio obje nagrade još od doba Ben Hura.


2004. godine sve je došlo na svoje, slavio je Clint Eastwood s Million Dollar Baby, dok je najveći gubitnik bio The Aviator, s voljenim-mi-sutra-ću-putovati-mnogo-milja-biciklom Leonardom, film nominiran u 11 kategorija, od kojih je pobjedu slavio u 5, a koji scenarij se ponovio sedam godina kasnije s Scorsesejevim filmom Hugo.

2005. godine pobjednik je bio Crash. Svaka čast Sandri Bullock, ali, ako Goerge Clooney te godine nije osvojio Oscara, nikada ni neće. Good night, and good luck bio je nominiran u 6 kategorija, a nije osvojio nijedan kipić. Tužni George. Tužna ja.


2006. godine Oscara je osvojio The Departed, i iako su govorili da je veći favorit Brokeback Mountain, za mene je pobjednik trebao biti Little Miss Sunshine, savršeni film koji će i generacije nakon nas smatrati urnebesno duhovitim, iako je osvojio samo dva Oscara te godine. Iz ne znam kojeg razloga, Akademija se pravi ozbiljna pa komedija nije osvojila Oscara u ovoj kategoriji još od '70.-tih i Annie Hall.


2007. g. No Country for Old Men vodio je bitku s Juno i iz nje izašao kao pobjednik. Ipak, Juno je osvojivši jedan kipić, i nominacije u 4 kategorije, ušao u legendu, zajedno s Ellen, Cerom i Diablo Cody.

2008. godine svi smo se zamišljali na stolici kraj Tarika, po uzoru na Slumdog Milijunaša. Ipak, od svih filmova koji su te godine bili u konkurenciji, a bila je to baš dobra godina, najviše mi se svidio Milk, valjda samim time što sam veliki fan Seana Penna, koji je za svoju glumu dobio i Oscara te godine, zajedno sa scenaristom Blackom.


2009. godine The Hurt Lockera nisam potpuno prožvakala. Te godine moj favorit je bio Precious koji je imao 6 nominacija, a osvojio je samo dva. Ovacije koje je dobila Mo'Nique za svoju nevjerojatnu transformaciju urezane su mi u pamćenje.

2010. godine pobjednik je bio King's speech - pomalo dosadnjikav, imao je Mr. Darcy i boljih. 2010. godine ipak su svi pričali samo o Inceptionu, valjda jer ga nitko nije potpuno razumio. Koliko god zagonetan, Inception je imao 8 nominacija, a slavio je u 4, a izgubio je ovu najvažniju kategoriju samo zato jer ni Akademičari nisu shvatili u čemu je bit.


2011. godine kipić je išao The Artistu, dok su gubitnici bili The Tree of Life, Midnight in Paris te The Help s četiri nominacije, nakon kojeg niti jednu pitu nećemo gledati istim očima.

Hm, hm, tko će ovoga vikenda biti najveći luzer?? 

Primjedbe

  1. Jedva cekam nedelju i takodje se cesto razocaram pobednicima :/
    Giveaway na mom blogu! :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja ću morati pogledati većinu ovih filmova, jer još nisam. Sramota. C. Eastwoodova baby, nju zaobilazim, ne volim filmove tužnog kraja. A budem jednog dana. Valjda. Super ti je lista, vidi se da si pravi filmofil :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...