Preskoči na glavni sadržaj

L kao luzeri, O kao Oscar

Za razliku od izbora za Miss svijeta, dodjela Oscara, iako već 85. zaredom, još uvijek interesira publiku. Svake godine, filmofili imaju svoje favorite, ali ne pobjedi uvijek onaj kome pobjedu želimo. Zapravo, moj favorit nikada ne pobjedi! Evo kako bi pobjednici u zadnjem desetljeću izgledali da sam ja birala.

2003. godine Oscara za najbolji film dobili su The Lord of the Rings: The Return of the King. Iako sam veliki obožavatelj LOTR trilogije, po mom skromnom mišljenju, Oscara je u toj kategoriji prije deset godina zaslužio film Clinta Eastwooda - Mystic River, koji je onda bio nominiran u šest kategorija, između ostalog, za najbolji film, redatelja, glumca, prilagođeni scenarij itd. Sean Penn dobio je Oscara za najboljeg glumca, a Tim Robbins za najboljeg sporednog glumca, čime je Mystic River postao prvi film koji je osvojio obje nagrade još od doba Ben Hura.


2004. godine sve je došlo na svoje, slavio je Clint Eastwood s Million Dollar Baby, dok je najveći gubitnik bio The Aviator, s voljenim-mi-sutra-ću-putovati-mnogo-milja-biciklom Leonardom, film nominiran u 11 kategorija, od kojih je pobjedu slavio u 5, a koji scenarij se ponovio sedam godina kasnije s Scorsesejevim filmom Hugo.

2005. godine pobjednik je bio Crash. Svaka čast Sandri Bullock, ali, ako Goerge Clooney te godine nije osvojio Oscara, nikada ni neće. Good night, and good luck bio je nominiran u 6 kategorija, a nije osvojio nijedan kipić. Tužni George. Tužna ja.


2006. godine Oscara je osvojio The Departed, i iako su govorili da je veći favorit Brokeback Mountain, za mene je pobjednik trebao biti Little Miss Sunshine, savršeni film koji će i generacije nakon nas smatrati urnebesno duhovitim, iako je osvojio samo dva Oscara te godine. Iz ne znam kojeg razloga, Akademija se pravi ozbiljna pa komedija nije osvojila Oscara u ovoj kategoriji još od '70.-tih i Annie Hall.


2007. g. No Country for Old Men vodio je bitku s Juno i iz nje izašao kao pobjednik. Ipak, Juno je osvojivši jedan kipić, i nominacije u 4 kategorije, ušao u legendu, zajedno s Ellen, Cerom i Diablo Cody.

2008. godine svi smo se zamišljali na stolici kraj Tarika, po uzoru na Slumdog Milijunaša. Ipak, od svih filmova koji su te godine bili u konkurenciji, a bila je to baš dobra godina, najviše mi se svidio Milk, valjda samim time što sam veliki fan Seana Penna, koji je za svoju glumu dobio i Oscara te godine, zajedno sa scenaristom Blackom.


2009. godine The Hurt Lockera nisam potpuno prožvakala. Te godine moj favorit je bio Precious koji je imao 6 nominacija, a osvojio je samo dva. Ovacije koje je dobila Mo'Nique za svoju nevjerojatnu transformaciju urezane su mi u pamćenje.

2010. godine pobjednik je bio King's speech - pomalo dosadnjikav, imao je Mr. Darcy i boljih. 2010. godine ipak su svi pričali samo o Inceptionu, valjda jer ga nitko nije potpuno razumio. Koliko god zagonetan, Inception je imao 8 nominacija, a slavio je u 4, a izgubio je ovu najvažniju kategoriju samo zato jer ni Akademičari nisu shvatili u čemu je bit.


2011. godine kipić je išao The Artistu, dok su gubitnici bili The Tree of Life, Midnight in Paris te The Help s četiri nominacije, nakon kojeg niti jednu pitu nećemo gledati istim očima.

Hm, hm, tko će ovoga vikenda biti najveći luzer?? 

Primjedbe

  1. Jedva cekam nedelju i takodje se cesto razocaram pobednicima :/
    Giveaway na mom blogu! :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja ću morati pogledati većinu ovih filmova, jer još nisam. Sramota. C. Eastwoodova baby, nju zaobilazim, ne volim filmove tužnog kraja. A budem jednog dana. Valjda. Super ti je lista, vidi se da si pravi filmofil :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...