Preskoči na glavni sadržaj

Who says you can't party in the USA, call me maybe, give my heart a break, and live while we're young (22)?


Osim moje zabrinjavajuće opsesije s Katy Perry, imam ja još milijaaaaaaardu guilty pleasuresa - onih pop pjesmuljaka koje pjevaju američke zvijezdice, zaraznih pjesama koje vam istog trena popravljaju dan, zbog kojih zaplešete s usisavačem ili koje pjevate pod tušem i drugim skrovitim mjestima. Nekome sramota, a meni neobično veselje - gojiti to dijete unutar ove, već ostarjele, vanjštine! Ovo su samo neki od mojih favorita.

Random izborom prvu sam navela Who says Selene Gomez koju najčešće čujem u trgovačkim centrima, valjda se zbog nje žene osjećaju dobro u svojoj koži! I'm no beauty queen, I'm just beautiful me.... Lako njoj reći - baš je prelijepa ta Selena, taj Biber je očito smanjeno ubrojiv kad je ostavi. (Da, imam i čudnu opsesiju Selenom Gomez.)


Na Miley sam uspjela navući čak i rockericu od sestre koja bi prije umrla, nego priznala da je ikad uopće čula za Miley Cyrus. Miley who? Volim ja i Hannu Montanu, ali upravo Party in the USA mi uvijek izmami kes na lice, i odjednom I'm noddin' my head like "Yeah!" Movin' my hips like "Yeah!"


Priznajte, znaaaaaaaaaate riječi! Znam, this is crazy, ali Call me maybe lyrics će uskoro sigurno biti pitanje na prijemnim ispitima, s obzirom na to u kojoj mjeri je ta slatkasta pjesma obilježila prošlu godinu, a svim curama vratila samopouzdanje da već jednom nazovu tog nedodirljivog momka. Tobože.
Ono što je lani bila Call me maybe, to je je prije tri godine bila Baby, baby, baby, ma tko je ne bi volio!

 

                                        

Voljeli vi Taylor ili ne (da ne bude zabune - ja je volim - da, B., unatoč svim njenim dečima, prekidima i jadikovkama!), ako ste ikad bili tinejdžerica gladna izlazaka, pidžama partyja s prijateljicama, tračanja dečkiju, lakiranja noktiju i sličnih aktivnosti, zbog ove poskočice barem na tren ćete se osjećati kao da su vam baš 22!

Ovisnik sam o mjuziklima, volim Travoltu u svakom obliku, Baby, lubenice i prljavi ples, cjelokupni lik i djelo Barbre i Judy, Claudea i Bergera, sve Židove i superstarove, mamme mije, Magentu i Dr. Frank-N-Furtera, a volim i današnje Barden Bellas i I can't go on, I'll go on, i priznajem - i ja sam Gleek. Svakodnevica je u mjuziklima šarena, radosna, živa, i sve bih dala kada bih samo jedan dan mogla živjeti u svijetu gdje je glazba tako vidljiva. Kroz mjuzikle sam se i navukla čak i na Vanessu Hudgens i Demi Lovato, od koje izdvajam iznimno zaraznu Give your heart a break.



I najsramotniji tajni užitak - Live while we're young! Sestra mi je rekla da bih, ako se već bavim sramotnim pop pjesmuljcima, morala poslušati i One Direction, pa evo, jesam, i ovu sam pronašla za sebe i baš se osjećam spremnom za live while I'm young! :) 



Primjedbe

  1. Aaaaaaaaaaaaaa da. Jel grozno ako su mi dečki iz 1 Direction skroz slatki? Jesam pedofilka? :D Joj znam, sve znam. Ja bih tu dodala i Rihannu i Beyonce kao griješni užitak. Kao furam se na neku rokericu. Nda :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ukoliko se njihovoj mladosti diviš iz daleka, nećeš imati problema sa zakonom - to ti je moje stručno mišljenje :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...