Preskoči na glavni sadržaj

Zrno po zrno - pinca

Svako podneblje ima svoje prednosti i mane, a jedna od dobrih strana Šibenika jest sirnica, uskrsna pogača, iliti - pinca. Već uoči korizme ovaj mirisni slatki kruh možete naći u svim pekarnicama, pa pinca postane uobičajen doručak i marenda svim Šibenčanima. Čula sam da se pinca nosi na uskrsni blagoslov ili poklanja gostima u znak dobrih želja, a naziva se sirnicom, iako nema niti trunčicu sira, navodno jer su u nju nekad stavljali usireno tijesto umjesto kvasca.



Ukoliko niste blizu Istre ili Dalmacije, zamijesite ovaj aromatični uskrsni kruh sami i isprobajte ga kod kuće.

Izmrvite 100 g svježeg kvasca, izmiješajte s malo šećera, malo ugrijanog brašna i mlake vode, pa ga pokrivenog stavite na toplo mjesto da se digne. 
Cca 1,5 kg brašna ugrijte i s 300 g maslaca sitno razmrvite. U sredini napravite udubljenje i dodajte 400 g šećera, 8 žumanaca, 2 vanilin šećera, sol, limunovu koricu, narančinu koricu (ne štedite na agrumima) i na kraju dignuti kvasac. Prema potrebi dodajte malo toplog mlijeka. 
Umijesite čvršće tijesto i dobro ga izradite te pokriveno stavite na toplo mjesto da se diže najmanje 4-5 sati (možete ostaviti preko noći pa ujutro ponovno premijesiti). 
Dignuto tijesto razdijelite prema želji na 3-4 dijela i svaki dio oblikujte u okrugle oblike. Oblikovane sirnice stavite na papir za pečenje i pokrivene držite na toplome mjestu dok ne udvostruče volumen. Svaku zatim zarežite nožem u obliku križa, premažite 1 jajem i pospite grubo tucanim šećerom. Pecite u vrućoj pećnici na 180-200°C oko 45 minuta. 


Poslužite za doručak ili uz popodnevni čaj. Njaaaaami!

Primjedbe

  1. Unknown13. veljače 2013. u 15:52

    Mmmmmmm. Jesi ti radila ove na slikama? Prvi put čujem za ovo..

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. GlitterGirl13. veljače 2013. u 15:55

      Nisam, ja ih kupim jer su u Šibeniku opće prisutne, pa nema smisla :) Ali budem ih pravila i jednog dana kad se vratim u Slavoniju!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...
Objavi komentar
Pročitajte više

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...
Objavi komentar
Pročitajte više