Preskoči na glavni sadržaj

L kao luzeri, O kao Oscar

Za razliku od izbora za Miss svijeta, dodjela Oscara, iako već 85. zaredom, još uvijek interesira publiku. Svake godine, filmofili imaju svoje favorite, ali ne pobjedi uvijek onaj kome pobjedu želimo. Zapravo, moj favorit nikada ne pobjedi! Evo kako bi pobjednici u zadnjem desetljeću izgledali da sam ja birala.

2003. godine Oscara za najbolji film dobili su The Lord of the Rings: The Return of the King. Iako sam veliki obožavatelj LOTR trilogije, po mom skromnom mišljenju, Oscara je u toj kategoriji prije deset godina zaslužio film Clinta Eastwooda - Mystic River, koji je onda bio nominiran u šest kategorija, između ostalog, za najbolji film, redatelja, glumca, prilagođeni scenarij itd. Sean Penn dobio je Oscara za najboljeg glumca, a Tim Robbins za najboljeg sporednog glumca, čime je Mystic River postao prvi film koji je osvojio obje nagrade još od doba Ben Hura.


2004. godine sve je došlo na svoje, slavio je Clint Eastwood s Million Dollar Baby, dok je najveći gubitnik bio The Aviator, s voljenim-mi-sutra-ću-putovati-mnogo-milja-biciklom Leonardom, film nominiran u 11 kategorija, od kojih je pobjedu slavio u 5, a koji scenarij se ponovio sedam godina kasnije s Scorsesejevim filmom Hugo.

2005. godine pobjednik je bio Crash. Svaka čast Sandri Bullock, ali, ako Goerge Clooney te godine nije osvojio Oscara, nikada ni neće. Good night, and good luck bio je nominiran u 6 kategorija, a nije osvojio nijedan kipić. Tužni George. Tužna ja.


2006. godine Oscara je osvojio The Departed, i iako su govorili da je veći favorit Brokeback Mountain, za mene je pobjednik trebao biti Little Miss Sunshine, savršeni film koji će i generacije nakon nas smatrati urnebesno duhovitim, iako je osvojio samo dva Oscara te godine. Iz ne znam kojeg razloga, Akademija se pravi ozbiljna pa komedija nije osvojila Oscara u ovoj kategoriji još od '70.-tih i Annie Hall.


2007. g. No Country for Old Men vodio je bitku s Juno i iz nje izašao kao pobjednik. Ipak, Juno je osvojivši jedan kipić, i nominacije u 4 kategorije, ušao u legendu, zajedno s Ellen, Cerom i Diablo Cody.

2008. godine svi smo se zamišljali na stolici kraj Tarika, po uzoru na Slumdog Milijunaša. Ipak, od svih filmova koji su te godine bili u konkurenciji, a bila je to baš dobra godina, najviše mi se svidio Milk, valjda samim time što sam veliki fan Seana Penna, koji je za svoju glumu dobio i Oscara te godine, zajedno sa scenaristom Blackom.


2009. godine The Hurt Lockera nisam potpuno prožvakala. Te godine moj favorit je bio Precious koji je imao 6 nominacija, a osvojio je samo dva. Ovacije koje je dobila Mo'Nique za svoju nevjerojatnu transformaciju urezane su mi u pamćenje.

2010. godine pobjednik je bio King's speech - pomalo dosadnjikav, imao je Mr. Darcy i boljih. 2010. godine ipak su svi pričali samo o Inceptionu, valjda jer ga nitko nije potpuno razumio. Koliko god zagonetan, Inception je imao 8 nominacija, a slavio je u 4, a izgubio je ovu najvažniju kategoriju samo zato jer ni Akademičari nisu shvatili u čemu je bit.


2011. godine kipić je išao The Artistu, dok su gubitnici bili The Tree of Life, Midnight in Paris te The Help s četiri nominacije, nakon kojeg niti jednu pitu nećemo gledati istim očima.

Hm, hm, tko će ovoga vikenda biti najveći luzer?? 

Primjedbe

  1. Jedva cekam nedelju i takodje se cesto razocaram pobednicima :/
    Giveaway na mom blogu! :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja ću morati pogledati većinu ovih filmova, jer još nisam. Sramota. C. Eastwoodova baby, nju zaobilazim, ne volim filmove tužnog kraja. A budem jednog dana. Valjda. Super ti je lista, vidi se da si pravi filmofil :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...