Preskoči na glavni sadržaj

Dom i svijet

"Idemo sutra u Vodnjan, tamo je najviši zvonik u cijeloj Istri", rekla sam entuzijastično djeci (jednom turistički vodič, zauvijek turistički vodič). "A koji zvonik je najviši u Slavoniji?", pitala je Franka. Hm. "Nisam sigurna, kod nas se te stvari ne naglašavaju na taj način", bubnula sam (Google mi kasnije reče da je najviši u Slavoniji zvonik đakovačke katedrale, a viši je za 24 metra od ovog istarskog). "Imaju oni i najužu i najkraću ulicu u Istri", nastavila sam, a srce mi se stegnulo pri pomisli na naše široke šorove (iako nitko službeno ne vodi evidenciju o širokim ulicama, ona najduža u Hrvatskoj nalazi se u Slavoniji, u Strizivojni!). "Vodnjan je i grad murala... a znate koji još grad ima murale?" Zinuli su iščekujući odgovor. "Vukovar, Vukovar je isto grad murala."

"...da bi čovjek mogao opisivati, pa i doživljavati, neke važne stvari, mora ih najprije izgubiti."

Park kažuna na ulazu u Vodnjan - prikazuje četiri stadija gradnje ovih istarskih poljskih zaklona

Maslina stara 150 godina

Nije se slučajno Vukovar provukao kroz moje porozne ljetne misli (sve je povezano, zar ne?) - u torbi sam u Vodnjan ponijela posljednju Pavličićevu, istu onu koju sam mu dala na potpis tek nakon što sam dvaput obišla cijeli izložbeni prostor Panonskog festivala (stidim se ljudi na pozornici). Iskreno, na more sam ju ponijela radi muža, misleći - to je prava muška knjiga - ali kad me nostalgija svladala, moje oborive predmnijeve i umišljeni žanrovi su se rasplinuli u ljetnoj žegi.

"Bio sam na mjestu na kojem sam volio biti, na mjestu gdje sam najviše ja, na mjestu, napokon, gdje sam možda trebao proživjeti život, a ipak ga nisam proživio."


"Ti si ja" započinje vraćanjem pisca u rodni Vukovar, i to 16. kolovoza 2016., na njegov sedamdeseti rođendan (iako on ne mari za rođendane). Dok prilazi dvorištu napuštene Ciglane, u njegovom glasu (doslovno - jer ovo kazivanje govori u diktafon) čujem pustolovni duh Hrvoja, Brace i Tuta. Dolazi s misijom - jer ondje se prije pedeset godina dogodio jedan sudbonosan susret koji će ovog junaka povesti u literarnu avanturu (i inventuru), i to iskrenu, da ne kažem - autobiografsku.

"...mješavina mirisa ljetnog bilja, ta slutnja soka, mliječi, cvata i ploda, to je bio miris moje mladosti, ili još točnije, upravo miris one godine koja i jest bila najvažnija u mome životu, to jest 1965."

Gradski muzej u palači Bettica iz 14. stoljeća - obilazak je besplatan


Psiha






Najmlađa palača u gradu - Gradska palača


Obožavam mjesta koja imaju svoju slasticu - Vodnjan ima Bumbarsku tortu, može se probati na Narodnom trgu iliti Piazzi

Što se to dogodilo devetnaestogodišnjem Pavlu u doba kad je svak uvjeren da "dodiruje cijeli svijet"? Nakon velike poplave, u ljeto 1965., s prijateljima Joškom i Kosom, pisac ima zadatak popisati ljude koji su raštrkani po gradu uslijed evakuacije u poplavi. U jednom trenutku, nađe se u dvorištu Ciglane i susreće starca za kojeg mu se čini da ne pripada njegovom vremenu - starac je on i on je starac.

"Ostaju sve mane, sve zablude, sve strasti, pa bi se čak moglo reći da je većina ljudi u starosti zaokupljena kojekakvim glupim sitnicama, a ne nekim velikim pitanjima. Važno im je da im juha ne bude ni neslana ni preslana, nego što se pitaju kamo vodi ljudski život i što naša egzistencija znači."

U ovom nimalo neobičnom (dok čitam, tako jasno vidim Pavla i vidim Paju, čujem im glas, i nema u tome ni trunke znanstvene fantastike) susretu mlađe i starije verzije pisca, otkrivaju se mnoge tajne - neke od njih vrelo su mudrosti, a neke služe u humoristične svrhe. Međutim, i jedne i druge otkrivaju Pavla Pavličića, sve njemu drago i sve njemu bitno - cušpajz uspomena, iskustava, mirisa i okusa, nostalgija i čežnji, općih i osobnih mjesta, velikih pitanja o smislu života, i o književnosti, naravno, onoj koja se "bavi zbiljom", koja "utječe na zbilju". Jer sve je književnost, i okus badema, i miris kaline, i šuškanje zrikavaca, i riječi koje biramo i razglednice koje pišemo (dok ljepim poštansku markicu sa slikom Kopačkog rita na razglednicu sa slikom kažuna, žiga me u prsima), svi smo mi junaci i svi smo mi zlikovci vlastitih priča - svi se u životu nađemo na čiklji, biramo smjer i način veslanja, donosimo odluke o plovidbama koje mijenjaju život. Jednog dana, voljela bih se osvrnuti na te odluke ne predbacujući si - potapšati se po ramenu, onako milo i blagonaklono kako se u razgovoru tapšu dva Pavla na vukovarskim ulicama.


Najuža i najkraća ulica u Istri

Karta murala (karta datira iz 2021., a murale je potrebno osvježiti)



Crkva svetog Blaža i najviši zvonik u Istri


Crkva svetog Blaža - poznata je po Svetim tijelima, četiri očuvana tijela svetaca i blaženika te 370 relikvija različitih svetaca - doista posebno iskustvo

Za restauraciju ove Posljednje večere bilo je potrebno 85000 sati

Replika Torinskog platna

Relikvija

Sve manje imam potrebu vratiti se u rodne Našice - promijenile su se, ja sam se promijenila. Ono nepromjenjivo ponijela sam sa sobom - dječak u kojeg sam se zaljubila kao djevojčica hodi sa mnom kroz život (ja sam sretan čovjek, suputnik je pronađen!). Uostalom, za velike povratke, kao i za velike inventure, treba biti spreman, kako nas uvjerava i Pavličić ovim romanom, koji je dugo čamio u ladici na Trešnjevci, kako veli njegova draga urednica. Sve u svoje vrijeme.

"Tebi je važan prostor i tebi ljudi samo smetaju. Zato voliš ove trenutke kad je sve prazno, jer u tom slučaju možeš naseliti ove ulice kakvim hoćeš likovima, kakvim hoćeš fantazijama. Možeš ih čak i oblikovati, mijenjati i miješati, možeš od njih napraviti onakav Vukovar kakav tebi treba."


Parkić, jer mi u svakom gradu moramo isprobati ljuljačke i tobogane

Miris kaline ispunjava groblje, jer ja u svakom mjestu volim posjetiti groblje



Predivni spomenici pričaju priče

"Ali sreća ne postoji kao trajno stanje, postoje samo sretni trenuci."


A dok to vrijeme ne dođe, veselim se neistraženim cestama, vidikovcima, kaldrmama, lutanju i pronalaženju, znajući da se uvijek imam gdje vratiti - ne nužno na sam početak, nego ondje gdje se ulice šire u avenije, gdje je sve manje dimnjaka, ali gdje lipe najljepše mirišu, gdje neustrašiva Drava kroji moj i dom i svijet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Utjeha filozofije

U posljednjim danima zime, kad se trava zazeleni, a moja mama krečem oboja voćke u svom dvorištu, dok djeca ganjaju loptu, legnem na travu i zagledam se u vedro nebo i prisjetim nekih starih melodija zbog kojih mi se učini da nemam ni posao ni odgovornost, da nisam ni kćer, ni supruga, ni muško ni žensko, ni nečija mama, da samo jesam - lepršava sam kao ptica. Nebo, zemlja i ja, bez uloga, bez tereta. Dok mi sunce grije slane kapke, moja pluća se otvaraju, a ja udahnem kako dugo nisam udahnula - u tom kratkom trenutku, u svom starom dvorištu, ja sam netko tko nisam ni na kojem drugom mjestu (misao je to koja je ponekad utješna, a ponekad uznemirujuća). A onda me netko prene, zazove mi ime ili izrekne kakvu potrebu ("Mamaaaa!"), i ja sam opet biće s tisuću lica i naličja. Da, da, netko se preispituje suočen s kakvim teškim zadatkom ili bolesti, a netko (čitaj: ja) promišlja o svojim mijenama pri svakom povratku rodnoj grudi. "Kao posljedica ove epizode, Julius je posebno...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...