Preskoči na glavni sadržaj

Dom i svijet

"Idemo sutra u Vodnjan, tamo je najviši zvonik u cijeloj Istri", rekla sam entuzijastično djeci (jednom turistički vodič, zauvijek turistički vodič). "A koji zvonik je najviši u Slavoniji?", pitala je Franka. Hm. "Nisam sigurna, kod nas se te stvari ne naglašavaju na taj način", bubnula sam (Google mi kasnije reče da je najviši u Slavoniji zvonik đakovačke katedrale, a viši je za 24 metra od ovog istarskog). "Imaju oni i najužu i najkraću ulicu u Istri", nastavila sam, a srce mi se stegnulo pri pomisli na naše široke šorove (iako nitko službeno ne vodi evidenciju o širokim ulicama, ona najduža u Hrvatskoj nalazi se u Slavoniji, u Strizivojni!). "Vodnjan je i grad murala... a znate koji još grad ima murale?" Zinuli su iščekujući odgovor. "Vukovar, Vukovar je isto grad murala."

"...da bi čovjek mogao opisivati, pa i doživljavati, neke važne stvari, mora ih najprije izgubiti."

Park kažuna na ulazu u Vodnjan - prikazuje četiri stadija gradnje ovih istarskih poljskih zaklona

Maslina stara 150 godina

Nije se slučajno Vukovar provukao kroz moje porozne ljetne misli (sve je povezano, zar ne?) - u torbi sam u Vodnjan ponijela posljednju Pavličićevu, istu onu koju sam mu dala na potpis tek nakon što sam dvaput obišla cijeli izložbeni prostor Panonskog festivala (stidim se ljudi na pozornici). Iskreno, na more sam ju ponijela radi muža, misleći - to je prava muška knjiga - ali kad me nostalgija svladala, moje oborive predmnijeve i umišljeni žanrovi su se rasplinuli u ljetnoj žegi.

"Bio sam na mjestu na kojem sam volio biti, na mjestu gdje sam najviše ja, na mjestu, napokon, gdje sam možda trebao proživjeti život, a ipak ga nisam proživio."


"Ti si ja" započinje vraćanjem pisca u rodni Vukovar, i to 16. kolovoza 2016., na njegov sedamdeseti rođendan (iako on ne mari za rođendane). Dok prilazi dvorištu napuštene Ciglane, u njegovom glasu (doslovno - jer ovo kazivanje govori u diktafon) čujem pustolovni duh Hrvoja, Brace i Tuta. Dolazi s misijom - jer ondje se prije pedeset godina dogodio jedan sudbonosan susret koji će ovog junaka povesti u literarnu avanturu (i inventuru), i to iskrenu, da ne kažem - autobiografsku.

"...mješavina mirisa ljetnog bilja, ta slutnja soka, mliječi, cvata i ploda, to je bio miris moje mladosti, ili još točnije, upravo miris one godine koja i jest bila najvažnija u mome životu, to jest 1965."

Gradski muzej u palači Bettica iz 14. stoljeća - obilazak je besplatan


Psiha






Najmlađa palača u gradu - Gradska palača


Obožavam mjesta koja imaju svoju slasticu - Vodnjan ima Bumbarsku tortu, može se probati na Narodnom trgu iliti Piazzi

Što se to dogodilo devetnaestogodišnjem Pavlu u doba kad je svak uvjeren da "dodiruje cijeli svijet"? Nakon velike poplave, u ljeto 1965., s prijateljima Joškom i Kosom, pisac ima zadatak popisati ljude koji su raštrkani po gradu uslijed evakuacije u poplavi. U jednom trenutku, nađe se u dvorištu Ciglane i susreće starca za kojeg mu se čini da ne pripada njegovom vremenu - starac je on i on je starac.

"Ostaju sve mane, sve zablude, sve strasti, pa bi se čak moglo reći da je većina ljudi u starosti zaokupljena kojekakvim glupim sitnicama, a ne nekim velikim pitanjima. Važno im je da im juha ne bude ni neslana ni preslana, nego što se pitaju kamo vodi ljudski život i što naša egzistencija znači."

U ovom nimalo neobičnom (dok čitam, tako jasno vidim Pavla i vidim Paju, čujem im glas, i nema u tome ni trunke znanstvene fantastike) susretu mlađe i starije verzije pisca, otkrivaju se mnoge tajne - neke od njih vrelo su mudrosti, a neke služe u humoristične svrhe. Međutim, i jedne i druge otkrivaju Pavla Pavličića, sve njemu drago i sve njemu bitno - cušpajz uspomena, iskustava, mirisa i okusa, nostalgija i čežnji, općih i osobnih mjesta, velikih pitanja o smislu života, i o književnosti, naravno, onoj koja se "bavi zbiljom", koja "utječe na zbilju". Jer sve je književnost, i okus badema, i miris kaline, i šuškanje zrikavaca, i riječi koje biramo i razglednice koje pišemo (dok ljepim poštansku markicu sa slikom Kopačkog rita na razglednicu sa slikom kažuna, žiga me u prsima), svi smo mi junaci i svi smo mi zlikovci vlastitih priča - svi se u životu nađemo na čiklji, biramo smjer i način veslanja, donosimo odluke o plovidbama koje mijenjaju život. Jednog dana, voljela bih se osvrnuti na te odluke ne predbacujući si - potapšati se po ramenu, onako milo i blagonaklono kako se u razgovoru tapšu dva Pavla na vukovarskim ulicama.


Najuža i najkraća ulica u Istri

Karta murala (karta datira iz 2021., a murale je potrebno osvježiti)



Crkva svetog Blaža i najviši zvonik u Istri


Crkva svetog Blaža - poznata je po Svetim tijelima, četiri očuvana tijela svetaca i blaženika te 370 relikvija različitih svetaca - doista posebno iskustvo

Za restauraciju ove Posljednje večere bilo je potrebno 85000 sati

Replika Torinskog platna

Relikvija

Sve manje imam potrebu vratiti se u rodne Našice - promijenile su se, ja sam se promijenila. Ono nepromjenjivo ponijela sam sa sobom - dječak u kojeg sam se zaljubila kao djevojčica hodi sa mnom kroz život (ja sam sretan čovjek, suputnik je pronađen!). Uostalom, za velike povratke, kao i za velike inventure, treba biti spreman, kako nas uvjerava i Pavličić ovim romanom, koji je dugo čamio u ladici na Trešnjevci, kako veli njegova draga urednica. Sve u svoje vrijeme.

"Tebi je važan prostor i tebi ljudi samo smetaju. Zato voliš ove trenutke kad je sve prazno, jer u tom slučaju možeš naseliti ove ulice kakvim hoćeš likovima, kakvim hoćeš fantazijama. Možeš ih čak i oblikovati, mijenjati i miješati, možeš od njih napraviti onakav Vukovar kakav tebi treba."


Parkić, jer mi u svakom gradu moramo isprobati ljuljačke i tobogane

Miris kaline ispunjava groblje, jer ja u svakom mjestu volim posjetiti groblje



Predivni spomenici pričaju priče

"Ali sreća ne postoji kao trajno stanje, postoje samo sretni trenuci."


A dok to vrijeme ne dođe, veselim se neistraženim cestama, vidikovcima, kaldrmama, lutanju i pronalaženju, znajući da se uvijek imam gdje vratiti - ne nužno na sam početak, nego ondje gdje se ulice šire u avenije, gdje je sve manje dimnjaka, ali gdje lipe najljepše mirišu, gdje neustrašiva Drava kroji moj i dom i svijet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...