Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagraditi život daleko od sustava, među drvećem, npr.
Mislim ovih dana o mladima na kojima svijet ostaje i o nama, nazovimo nas - starijima, koji ih o tom svijetu učimo, dok se i sami otimamo trendy lažnim vrijednostima. Dodatno me na razmišljanje inspirirala priča Itala Calvina, tate-mate talijanske književnosti kojeg kao uzor navode pisci kao što su Umberto Eco i Francesca Melandri. Bajkovita priča, "Il barone rampante", kod nas prevedena kao "Barun penjač", objavljena davne 1957. godine, nalik je pričama iz zbirke "Fiabe italiane: Reccole e trascritte da Italo Calvino", iliti "Talijanskim bajkama" koje je Calvino skupio i poklonio najmlađim talijanskim čitateljima, nudeći im svoj pripovijedalački dar na dlanu.
"Bilo je 15. lipnja 1767. kad je Cosimo Piovasco di Rondo, moj brat, posljednji put sjeo s nama," počinje štorija koju pripovijeda Cosimov osmogodišnji brat. Obitelj obično u podne sjeda za stol, uz "niz grdnji, prkošenja, kazni, inaćenja" sve do dana "kad je Cosimo odbio puževe i odlučio svoju sudbinu odvojiti" od sudbine obitelji. Autoritativni otac, "dosadni barun", i majka generalica šokirano gledaju dvanaestogodišnjeg sina koji se toliko uzjogunio da se popeo na stablo, odlučan da s njega nikad ne siđe. No, ono što bi se moglo pripisati mladenačkoj pobuni, Calvino prikazuje kao čin dubokog promišljanja o osobnoj slobodi i osluškivanju vlastitih moralnih kriterija.
"...još sav zadihan reče: - Znaš li da odonda nisam nikad sišao sa stabala?
Pothvati koji se zasnivaju na unutarnjoj postojanosti moraju biti nijemi i skriveni; čim ih netko izjavi ili se njima hvali, sve se čini neozbiljno, besmisleno, ili čak jadno. Tako je i moj brat odmah nakon tih riječi poželio da ih nikada nije izrekao i ni do čega mu više nije bilo stalo, čak je poželio da siđe i sve završi. Tim prije što je Viola polako izvukla onaj mali bič iz usta i ljubazno rekla: - A, da? ...Pravi si ćuk!"
Drski je mladac živio prelazeći s crnike na brijest pa na rogač pa na dud - svijet mu se činio drugačijim tamo gore, ali nije on na svijet gledao s visoka, dapače - učinilo mu se da tek s grana sudjeluje u životu i razumije život. Družio se s bogatom kćerkom omraženog susjeda, kradljivcima voća i njihovim progoniteljima, načitanim lopovom, gusarima i veleizdajnicima, a imao je i kućnog ljubimca, na svojoj koži osjetio i razočaranje i prijateljstvo i ljubav. Život u krošnjama nije ga ograničavao, nego je širio njegove vidike - živio je u savršenom suživotu s prirodom, opirući se konvencijama društva. No, može li buntovnik s razlogom doista život provesti visoko, izoliran od onih čije noge stoje čvrsto na zemlji?
"Cosimo je shvatio da udruživanje čini čovjeka snažnijim, da ističe dobre strane pojedinaca i stvara radosti koje se rijetko doživljavaju kad se živi za sebe i ne sagleda koliko ima poštenih i dobrih i sposobnih ljudi za dobro kojih se vrijedi boriti (dok se živeći za sebe zbiva često suprotno, sagleda se samo ona strana čovjeka zbog koje je potrebno uvijek biti na oprezu)."
Rijetko kad poželim da sam odabrala drugi profesionalni put, ali čitajući Calvina sam upravo to poželjela. Poželjela sam da sam dijete filozofskog fakulteta pa da danas radim u prosvjeti i imam mogućnost sjesti s mladim umovima i razgovarati s njima o vječnom pitanju (precjenjujem li današnju mladež, pitam se pritom) - kada se prilagoditi društvu, a kada živjeti po svom? Jesu li danas na cijeni fleksibilnost ili dosljednost? Treba li život biti ustaljen, po pravilima, i čijim pravilima - tko ih kroji? Valja li u životu ići linijom manjeg otpora ili se voditi svojim moralnim kompasom, bez obzira na društvo? Sve su to pitanja koja jedva čekam postaviti svojoj djeci (iako ona već danas moraju birati između svojih želja i želja ekipe u parkiću), pitanja koja ću vazda postavljati i samoj sebi.
U vrijeme kad je objavljena, knjiga "Barun penjač" proizvela je val oduševljenja u Italiji koja se borila s posljedicama Drugog svjetskog rata i fašizma. Calvino je, služeći se humorom i alegorijom, potaknuo mlade umove na razmišljanje o autoritetu, individualizmu i konformizmu, i bila bi prava šteta ne preporučiti ju i danas svima onima koji strpljivo biraju svoje bitke, koji pomnije razmišljaju o "pomicanju planina", koji žive "slobodni od zakona" (još od studija obožavam taj termin, koji predstavlja odbijanje robovanja pravilima koja guše pravdu i slobodu), neprestano ispitujući svoju savjest, postupajući po njoj, dajući si priliku i za dosljednost, ali i za - predomisliti se (aj, koliko je slobode u tom predomišljanju!)
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)