Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara.

Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo pažnju cancel kulturnjaka), ali za mene je nužno razumjeti autorovo stajalište, njegove želje, snove i interese - kroz njih gledam tekst, a ako se u njima i pronalazim - sreći nema kraja.

Jako dugo nisam čitala španjolsku literaturu (malo sam se zaželjela katalonskih ritmova u ovo ljetno doba), možda od "Djevojke s narančama" Josteina Gaardera, pa sam se samoj sebi nasmijala pronašavši naranče i u prvoj rečenici romana, kojeg je, moram dodati, preveo Boris Dumančić, inače Našičanin (kao i ja).

Pripovjedačica u "Trgu dijamanta" mlada je Natalia koja tridesetih godina prošlog stoljeća živi u živopisnoj Barceloni. Mladost Natalije - iliti Golubice, kako ju je prekrstio njezin nasilni muž Quimet - ogleda se u naoko naivnim rečenicama koje se nižu u neprekidnoj struji svijesti. Ona intenzivno prepričava događaje iz svog života novoudane žene, ne osvrćući se puno na ono što vri ispod njih. Ipak, tu i tamo, u klaustrofobičnom klupku njezinih misli, nađe se emotivna rečenica kao što je "moj je problem bio taj što nisam sa sigurnošću znala reći zašto uopće postojim", koja ti slomi srce.

"Natalia..."

Nisam pomislila da se meni obraća, toliko sam navikla čuti samo Golubice, Golubice. Bio je to moj prvi zaručnik, Pere. Zaručnik kojeg sam ostavila. Nisam se usudila upitati ga je li se oženio ili ima li djevojku. Rukovali smo se, a donja mu je usna malo zadrhtala. Rekao mi je da je ostao sam na svijetu. Do tog trena nisam primijetila da na rukavu nosi crnu vrpcu. Pogledao me je kao da se guši među ljudima, među cvijećem, među tolikim trgovinama. Rekao mi je da je jednog dana sreo Julietu i da mu je ona rekla da sam se udala i da je istoga trena pomislio da mi želi puno sreće. Pognula sam glavu jer nisam znala što učiniti ni reći pa sam pomislila da tugu moram zaobliti, usitniti je, da mi se ne vrati, da mi ni na trenutak ne zaplovi žilama i oko njih. Učiniti od nje loptu, kuglu, zrno olova. Progutati je. A budući da je bio poprilično viši od mene, kad je malo pognuo glavu, Osjetila sam na svojoj kosi svu bol što ju je Pere nosio u sebi i učinilo mi se da i on mene vidi cijelu iznutra sa svim mojim dijelovima i sa svom mojom boli. Sva sreća što je ondje bilo cvijeća."

Životni put Mercè Rodoreda nije bio posut cvijećem. Udali su ju u dvadesetoj za starijeg ujaka, s kojim je dobila sina. Kad su 1939. Francove fašističke trupe došle do Barcelone, zbog svoje povezanosti s katalonskim nacionalizmom, pobjegla je u Francusku. Ovaj roman, koji mnogi nazivaju i najvažnijim katalonskim romanom, pisala je u egzilu, i to na katalonskom, prezrenom jeziku kojem je prijetilo izumiranje.

Za života je govorila da joj je taj roman spasio život - u njemu se doista ogledaju strast i očaj kakvi umiju utjecati na živu glavu. Kod protagonistice ne ćutimo želju za promjenom od samog početka - dapače, ona je izuzetno blage i vedre naravi i pasivno se predaje životu, ne opire se sudbini ni kad komande u njezinom kućanstvu preuzme njezin parazitski muž. Roman se čita u grču upravo zato što Natalia svoje krletke nije ni svjesna, ali suosjećajno, jer njoj je potrebna nježnost - ona još ni ne zna da su golubovi stvoreni za let, iako iz dana u dan zaudara na njih.

Kad se golubinjak isprazni, kad revolucija "stvrdne njezino srce u kamen", La plaça del Diamant postaje simbol izdržljivosti i transformacije - Natalia oduvijek pamti trg koji miriši na slatkiše, koji je pun cvijeća, koji pruža ruke prema nebu. U poraću, u gladi i bijedi s dvoje dječice, čini se da joj život kroz nijemi vrisak nudi novu priliku - ima li Natalia snage prihvatiti ju?

Danas se na Trgu dijamanta u Barceloni nalazi kip Golubice, La Colomete - podsjeća na odvažnost mlade Rodoredine junakinje, koja simbolizira svakog malog čovjeka koji je bio "primoran živjeti u djeliću povijesti poput ovog". Nisam osobito luda za proputovanjima, a i svjesna sam gnjeva kojeg ispoljavaju građani Barcelone uslijed turističkih poplava, pa mi je ovo literarno putovanje još milije - putovanje uz bok ženi koja drži da "sve što je lijepo u životu nije stvoreno za nju", ženi koja ne zna za što je sve sposobna dok nevoljama ne pogleda u oči. Ponijet ću ju u srcu, onako kako se nose junaci knjiga koje zavoliš prilikom iščitavanja prvih rečenica.

"Sjećam se goluba i lijevka jer je Quimet kupio lijevak dan prije nego što se pojsvio golub. Vidio je goluba jednog jutra dok je otvarao prozore blagovaonice. Jedno mu je krilo bilo ranjeno, napola je klonuo i ostavio po podu krvave mrlje. Bio je vrlo mlad. Izliječila sam ga, a Quimet je rekao da ćemo ga zadržati, da će mu izraditi krletku koja će biti poput gospidske kuće, s pomičnim uzletištem, crvenim krovom i vratima s kucslom. I da će taj golub razveseliti malenog. Nekoliko smo ga dana držali vezanog za nogu za rukohvat ograde na lođi. Došao je Cintet i rekao nam da ga moramo pustiti, da je taj golub sigurno vlasništvo nekog susjeda u blizini jer inače ne bi mogao doletjeti do lođe s tako raskrvavljenim krilom. Popeli smo se na krovnu terasu da pregledamo uokolo, kao da takvo što nikad prije nismo učinili, ali nismo vidjeli nijedan jedini golubinjak. Cintet je zbunjeno rekao da ne razumije. Mateu je rekao da je bolje da ga ubijemo, da mu je bolje da umre nego da živi tako vezan i u zatvoru. Quimet ga je tada iznio s ostakljene lode i odnio na tavan te je rekao da će napraviti nešto drugo, da će mu umjesto gospodske kuée napraviti golubinjak i da će nam otac njegova šegrta, koji uzgaja golubove, prodati za probu jednog goluba da vidimo hoće li se pariti s našim."

Recept za Churros

U 250 ml vode dodati 100 g maslaca, 1 žlicu šećera, 1 vanilin šećer, zakuhati dok se maslac ne otopi pa dodati 150 g brašna i 2 prstohvata soli. Miješati drvenom kuhačom dok se ne počne odvajati od ruba posude. Maknuti s vatre, umiješati 3 jajeta ali jedno po jedno (potpuno se mora upiti u tijesto, tek se onda dodaje sljedeće jaje). Ostavite da se ohladi na sobnoj temperaturi pa stavite u vrećicu za dekoriranje (promjera bar 2 cm), istiskujte u zagrijano ulje u trakicama. Posipati cimetom i štaubom. Može se jesti tako da se umače u čokoladni umak (200 g čokolade za kuhanje, 100 ml slatkog vrhnja, 100 ml mlijeka, 50 g šećera i ekstrakt vanilije).