Ne znam je li me na čitanje "Euforije" navelo ludilo u memoarima Jennette McCurdy ili me na to navelo ljeto, čudno, sparno ljeto, ali žeđala sam za malo Sylvije Plath. Kako sam "Zvono" davno pročitala, roman švedske autorice učinio mi se kao zgodni suvremeni update.
Ako ne poznajete lik i djelo američke pjesnikinje, moram reći da je (u mojim očima) Sylvia bila topla i strastvena osoba. Voljela je crvenu boju, inspirirala ju je divljina prirode, oduševljavala se zujanjem bumbara i ispijanjem sherryja u vrtu, ali imala je krajnje visoke kriterije za ovaj svijet. Razočaranja su ju ubila u tridesetoj godini života, a ne plin iz pećnice. Njezin kratak život i način na koji ga je odlučila okončati (iako, tada poprilično uobičajena metoda samoubojica) definirali su ju. No, je li proslavljena po suicidu ili je ikona postala zahvaljujući svom talentu - ono je što još uvijek kopka biografe, kritičare, pisce i čitatelje.
Iznimno nadarena (prvu pjesmu objavila je u novinama kao osmogodišnjakinja) i inteligentna (imala je IQ 166) Sylvia je doživjela živčani slom na trećoj godini studija, a nakon šest mjeseci elektrošokova, na četvrtoj godini je dobila Fulbright Scholarship za studij na Cambridgeu - zato valjda Sylviju zamišljam kao izvanrednu, upornu ženu koja se opire silama koje ju vuku u tamu.
Perspektivna, ambiciozna i zaljubljiva Sylvia na Cambridgeu je upoznala Teda Hughesa, koji je već tad bio omiljeni engleski pjesnik, a oženili su se nakon četiri mjeseca veze, na Bloomsday 1956. (u čast Joyceu, dakako). Sve je to važno za reći jer roman "Euforija" govori o Sylviji Plath iz prvog lica jednine, u razdoblju Sylvijine druge trudnoće, kad je njezin jedini roman, "Stakleno zvono", bio dovršen, ali ne i objavljen. Bračni život u Court Greenu u Devonu bio je miran, melankoličan. Ona razmišlja o pisanju kao smetnji, o majčinstvu kao zamci, o muževoj hladnoći. Fiktivna Sylvia je iznimno posesivna, sitničava, površna, zavidna, histerična, a ja sam tako silno željela opipati njezinu genijalnost, vidjeti onaj vedri osmijeh koji je nosila na francuskoj plaži, čuti transcendentalno iskričave ispovijedi po kojima je njezina poezija poznata.
"Jedino što mi trenutačno daruje život i želju su Nick i Frieda. Nešto čine sa mnom - stvaraju me. I čine da ja stvaram. Ne amputiraju me, kao što to čini ostatak mojih najbližih. Da samo znaš, tata. Da samo znaš tko je Ted. Njegova tamna sjena, trulo smeće od kojeg je sačinjen. Sad se penje na površinu. Sad moram baratati time - sad! Sad postaje jasno da je sve na čemu sam izgradils našu ljubav bio zrak. Nikad to nije bilo nešto postojano... A ja sam mislila da sam je izgradila na mesu voćki i slatkim jagodams, cvjetovima višnje i svjetovnim šetnjama na žarećem suncu. To je cijelo vrijeme bio zrak, tata, zrak. I moram izdržati i udisati taj potrošeni zrak - zrak koji se prolijeva na mene, dok se naša kula u zraku raspada. Gušim se.
Tako sam tužna, tata. Pomozi mi!"
Ne zanima me na što se palio Ted Hughes i zašto nije mogao odoljeti ženama koje su mu se nudile (zanima me, doduše, zašto su si dvije žene koje je volio same oduzele život!) i dobro mi je poznato koliko se izbezumljeno osjeća žena koja je tek rodila, žena čiji su dani posvećeni odgoju dvoje dječice koja ovise o njoj u svakom pogledu (rodiljni dopust uz toddlera mogao bi svaku mladu majku dokrajčiti) - zanima me tko je bila Sylvia ispod tih intenzivnih, ali prolaznih emocija, želim znati tko je bila Sylvia prije nego je slika njezine smrti zasjenila njezinu poeziju, jer želim vjerovati da smo svi puno više od ove površine koja se odražava u svijetu. Želim vjerovati da ispod umora i frustracija spava duh koji se mora probuditi ako ga zazovemo. Želim vjerovati da žena može željeti biti majka, da može i postati majka, ali da je majčinstvo samo jedna grančica smokve, baš kako je rekla Esther u "Staklenom zvonu". Valjda sam željela još jednom iz Sylvijinih usta čuti o svijetu mogućnosti koji se krije u svima nama - na nama je samo da ubiremo plodove.
Pripovjedačica ove knjige nije nalik Sylviji koju sam zavoljela kao šesnaestogodišnjakinja čitajući "Stakleno zvono" (znam, klišej, ali odgojila me Kat Stratford, "Stakleno zvono" bilo je must) i ispisujući njezinu "Ja sam okomita" na korice svoje bilježnice iz hrvatskog jezika. Čini mi se da se autorica svim silama trudila prikazati osjećaj zarobljenosti i iskustvo majčinstva u opreci s pisanjem, igrajući se riječima ukradenima iz Sylvijinih pjesama, ali nije me uvjerila. Sylvia jest obožavatelj drame, ali fiktivna Sylvia bila je nesnosna. Sylviju bih mogla slušati cijeli dan kako priča o Dylanu Thomasu, o trivijalnostima proze koje joj silno nedostaju dok ispisuje poeziju, o osjećaju ispunjenosti koji ju preplavi kad napiše pjesmu, kao u intervjuu iz 1962., ali roman o fiktivnoj Sylviji nisam mogla dovršiti. Sylvia je bila elokventna i šarmantna intelektualka prepoznatljivog glasa - u romanu Elin Cullhed nisam ga čula.
U razdoblju o kojem piše roman "Euforija (bolje bi mu pristajao naslov "Histerija", ako se mene pita), Sylvijin brak s Tedom slama se poput stakla, pa ona bježi u London, u stan na Fitzroy cesti. Par tjedana prije samoubojstva, upravo u tom stanu napisala je neke od svojih najboljih pjesama (i počela piti antidepresive), ali u ovoj knjizi njih ne pronalazim.
S obzirom da su svi primjerci "Staklenog zvona" iz gradske knjižnice trenutno posuđeni, jer neke nove "mad girls" čitaju knjigu ove "mad girl" (pretpostavljam da Taylor Swift ima svoje prste u tome), nije mi preostalo ništa drugo nego da na Youtubeu potražim audio knjigu "The Bell Jar" (pa i Truhelka preporučuje čitanje knjige na njezinom originalnom jeziku!). "It was a queer, sultry summer, the summer they electrocuted the Rosenbergs, and I didn’t know what I was doing in New York..." počela je pripovijedati Maggie Gyllenhaal - ah, bila sam momentalno uvučena u monolog Esther Greenwood.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)