Preskoči na glavni sadržaj

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza.

"For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees heavy with leaf, orchards bulging over hedge briars..."




S prvom rečenicom, jednog kišnog dana, neki je muškarac sišao s vlaka u yorkširskom selu, Oxgodbyju (to selo ne postoji, ali ime mu podsjeća na Osgodby, selo u kojem je autor išao u školu) - ("This had been starveling country, every stone an extortion"). Ubrzo saznajemo da je ondje stigao iz poslovnih razloga - na njemu je da otkrije i restaurira srednjovjekovnu fresku, sakrivenu ispod slojeva boje u seoskoj kapelici ("It proved what every true church-crawler knows - there's always something of surprising interest in any elderly building if you keep looking"). I ne treba čitatelju puno da zavoli tog muškarca, tog Mr. Birkina, zajedljivog mladog čovjeka (reče da mu je ovo prvi posao) bistrog uma, koji pomalo muca ("...people don't realize that a stamerer has more time to deal with question") i kojem se jedna strana lica nekontrolirano grči, iako na samom početku ne znamo uzrok tih karakternih osobitosti. On traži novi početak i distrakciju ("...forget what the War and the rows with Vinny had done to me and begin where I'd left off"). Ubrzo saznajemo da Tom Birkin nije jedini koji boravi u blizini crkve - tu je i Charles Moon, osebujni arheolog koji po nalogu Miss Hebron na zemljištu kraj crkvenog traži grob njezinog pretka, kojeg ona želi sahraniti na crkvenom groblju. Zanimljivo za reći, Toma u filmskoj adaptaciji iz 1987. glumi mladi Colin Firth, a Moona Kenneth Branagh.



"Summertime! And summertime in my early twenties! And in love! No, better than that - secretly in love, codling it up in myself. It's and odd feeling, coming rarely more than once in most of our lifetimes. In books, as often as not, they represent it as a sort of anguish but it wasn't so for me. Later perhaps, but not then."

"That rose, Sara von Fleet... I still have it. Pressed in a book. My Bannister-Fletcher, as a matter of fact. Someday, after a sale, a strangler will find it there and wonder why."

Ova me knjiga nije ganula do suza, ali usporila mi je bilo i ponukala me da se još neko vrijeme zadržim u Engleskoj, uživajući u ljupkoj i elegantnoj vještini engleskih pisaca. Čitatelj odahne kad shvati da Tom Birkin o ljetu 1920. u Exgodbyju priča u poodmakloj životnoj dobi, prisjećajući se tog neobičnog ljeta kojeg je učio ponovno živjeti. No, odmah potom ga zaintrigira razlog Tomovog prisjećanja, jer osjeća tugu i melankoliju u njegovim riječima (uvijek se iznenadim s kakvom lakoćom se pisci odaju romantici!). Kad promotrimo etimologiju riječi restaurirati, lat. restauratio, jasno nam je da Tom obnavlja mural, ali i svoje skrhano biće. Suptilni način na koji J. L. Carr, ekscentrični učitelj, ravnatelj, izdavač neobičnih knjiga i ratni veteran, čitatelja približava tom procesu obnove jest ono što ovu knjižicu čini posebnom. Restauracija podrazumijeva strpljenje ("You know how it is when a tricky job is going well because yiu're doing things the way should be done, when you're wirking in rhythm and feel a reassuring confidence that everything's unraveling naturally and all will be right in the end."), pa ga i tempo ove knjige zahtjeva (a i svladavanje jezika je izazov!). Crkvena vrata koja škripe, vlažni zidovi koji kriju remek djelo, nadgrobni spomenici iz 18. stoljeća prekriveni visokom travom i koprivama, ljetni dani, poljsko cvijeće, šalice čaja ispijene u dobrom društvu, mladost, zaljubljenost - ono su o čemu razmišlja Tom Birkin, i ono o čemu razmišlja i čitatelj, pogotovo ako u životu ima "the one that got away", ako žali za nekim razdobljem ili se teško miri s trenutnom fazom u svom životu. Autor (kjako zanimljiv lik!) veli da svi žalimo za propuštenim prilikama, onako kako žalimo za ljetom koje je na izmaku, ali o tome bi se dalo raspravljati - žalim za gubicima koji nisu podrazumijevali oproštaj, žalim za bezbrižnošću koje nisam bila svjesna tijekom odrastanja, žalim što sam samoj sebi nametnula neka ograničenja, ali drugog žala nemam. Gdje ima ljubavi, ima i gubitaka, kažu često - ne znamo što život nosi. Život je brza rijeka, a ja sam osrednji plivač, to je nešto čega sam (sada) svjesna, pa mi ovakve knjige pomažu u procesu pomirbe s promjenama. Rječitije od ljudi takve knjige nam govore da smijemo oplakivati mladost i žaliti za prošlošću, da nema sreće u zatomljivanju osjećaja slatke, na momente gorke, nostalgije - sve dok nam on ne postane neizdrživ teret (tad treba potražiti stručnu pomoć). U malim dozama upravo nostalgija može biti ono što nas čini ljudima, ranjivima, ono što nas osnažuje i ohrabruje za budućnost ("Drugi puta ću pametnije!"), ono što život čini vrijednim življenja.




"And they came, the morning sun gleaming on their chestnut and black backs, glinting from martingales medaled like generals. Their manes were plaited with patriotic ribbons, their harness glowed - those great magical creatueres soon to disappear from highways and turning furrow. Did I know it even then? I suppose not, nor anyone else in Oxgodby. From childhood, they had always known the osund of hooves fitfully beating stable floors in the night hours and the bitter smell of burning horn at the smithy. How could they foresee that, in a few brief years, their fellow sharers of field and road would be gone for ever?"

"If I stayed there, would I always have been happy? No, I suppose not. People move away, grow older, die, and the bright belief that there will be another marvelous thing around each corner fades. It is now or never; we must snatch at happiness as it flies."


Fotografije: Groblje u Vukojevcima (i prekrasni hrast kitnjak) by Šljokičasta žena, kolovoz 2024.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...