Preskoči na glavni sadržaj

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza.

"For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees heavy with leaf, orchards bulging over hedge briars..."




S prvom rečenicom, jednog kišnog dana, neki je muškarac sišao s vlaka u yorkširskom selu, Oxgodbyju (to selo ne postoji, ali ime mu podsjeća na Osgodby, selo u kojem je autor išao u školu) - ("This had been starveling country, every stone an extortion"). Ubrzo saznajemo da je ondje stigao iz poslovnih razloga - na njemu je da otkrije i restaurira srednjovjekovnu fresku, sakrivenu ispod slojeva boje u seoskoj kapelici ("It proved what every true church-crawler knows - there's always something of surprising interest in any elderly building if you keep looking"). I ne treba čitatelju puno da zavoli tog muškarca, tog Mr. Birkina, zajedljivog mladog čovjeka (reče da mu je ovo prvi posao) bistrog uma, koji pomalo muca ("...people don't realize that a stamerer has more time to deal with question") i kojem se jedna strana lica nekontrolirano grči, iako na samom početku ne znamo uzrok tih karakternih osobitosti. On traži novi početak i distrakciju ("...forget what the War and the rows with Vinny had done to me and begin where I'd left off"). Ubrzo saznajemo da Tom Birkin nije jedini koji boravi u blizini crkve - tu je i Charles Moon, osebujni arheolog koji po nalogu Miss Hebron na zemljištu kraj crkvenog traži grob njezinog pretka, kojeg ona želi sahraniti na crkvenom groblju. Zanimljivo za reći, Toma u filmskoj adaptaciji iz 1987. glumi mladi Colin Firth, a Moona Kenneth Branagh.



"Summertime! And summertime in my early twenties! And in love! No, better than that - secretly in love, codling it up in myself. It's and odd feeling, coming rarely more than once in most of our lifetimes. In books, as often as not, they represent it as a sort of anguish but it wasn't so for me. Later perhaps, but not then."

"That rose, Sara von Fleet... I still have it. Pressed in a book. My Bannister-Fletcher, as a matter of fact. Someday, after a sale, a strangler will find it there and wonder why."

Ova me knjiga nije ganula do suza, ali usporila mi je bilo i ponukala me da se još neko vrijeme zadržim u Engleskoj, uživajući u ljupkoj i elegantnoj vještini engleskih pisaca. Čitatelj odahne kad shvati da Tom Birkin o ljetu 1920. u Exgodbyju priča u poodmakloj životnoj dobi, prisjećajući se tog neobičnog ljeta kojeg je učio ponovno živjeti. No, odmah potom ga zaintrigira razlog Tomovog prisjećanja, jer osjeća tugu i melankoliju u njegovim riječima (uvijek se iznenadim s kakvom lakoćom se pisci odaju romantici!). Kad promotrimo etimologiju riječi restaurirati, lat. restauratio, jasno nam je da Tom obnavlja mural, ali i svoje skrhano biće. Suptilni način na koji J. L. Carr, ekscentrični učitelj, ravnatelj, izdavač neobičnih knjiga i ratni veteran, čitatelja približava tom procesu obnove jest ono što ovu knjižicu čini posebnom. Restauracija podrazumijeva strpljenje ("You know how it is when a tricky job is going well because yiu're doing things the way should be done, when you're wirking in rhythm and feel a reassuring confidence that everything's unraveling naturally and all will be right in the end."), pa ga i tempo ove knjige zahtjeva (a i svladavanje jezika je izazov!). Crkvena vrata koja škripe, vlažni zidovi koji kriju remek djelo, nadgrobni spomenici iz 18. stoljeća prekriveni visokom travom i koprivama, ljetni dani, poljsko cvijeće, šalice čaja ispijene u dobrom društvu, mladost, zaljubljenost - ono su o čemu razmišlja Tom Birkin, i ono o čemu razmišlja i čitatelj, pogotovo ako u životu ima "the one that got away", ako žali za nekim razdobljem ili se teško miri s trenutnom fazom u svom životu. Autor (kjako zanimljiv lik!) veli da svi žalimo za propuštenim prilikama, onako kako žalimo za ljetom koje je na izmaku, ali o tome bi se dalo raspravljati - žalim za gubicima koji nisu podrazumijevali oproštaj, žalim za bezbrižnošću koje nisam bila svjesna tijekom odrastanja, žalim što sam samoj sebi nametnula neka ograničenja, ali drugog žala nemam. Gdje ima ljubavi, ima i gubitaka, kažu često - ne znamo što život nosi. Život je brza rijeka, a ja sam osrednji plivač, to je nešto čega sam (sada) svjesna, pa mi ovakve knjige pomažu u procesu pomirbe s promjenama. Rječitije od ljudi takve knjige nam govore da smijemo oplakivati mladost i žaliti za prošlošću, da nema sreće u zatomljivanju osjećaja slatke, na momente gorke, nostalgije - sve dok nam on ne postane neizdrživ teret (tad treba potražiti stručnu pomoć). U malim dozama upravo nostalgija može biti ono što nas čini ljudima, ranjivima, ono što nas osnažuje i ohrabruje za budućnost ("Drugi puta ću pametnije!"), ono što život čini vrijednim življenja.




"And they came, the morning sun gleaming on their chestnut and black backs, glinting from martingales medaled like generals. Their manes were plaited with patriotic ribbons, their harness glowed - those great magical creatueres soon to disappear from highways and turning furrow. Did I know it even then? I suppose not, nor anyone else in Oxgodby. From childhood, they had always known the osund of hooves fitfully beating stable floors in the night hours and the bitter smell of burning horn at the smithy. How could they foresee that, in a few brief years, their fellow sharers of field and road would be gone for ever?"

"If I stayed there, would I always have been happy? No, I suppose not. People move away, grow older, die, and the bright belief that there will be another marvelous thing around each corner fades. It is now or never; we must snatch at happiness as it flies."


Fotografije: Groblje u Vukojevcima (i prekrasni hrast kitnjak) by Šljokičasta žena, kolovoz 2024.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...