Neki dan je moja Franka svom rođenom bratu u igri rekla: "Ajde bre...", a ja sam razrogačila oči i instinktivno viknula: "Kakvo, molim te, bre!" Franka je slegnula ramenima, šta-se-mama-uzbuđuješ-style, a ja sam se nasmijala, znajući da je Franka "bre" mogla pokupiti jedino od Sofije iz "Leta kada sam naučila da letim", koji je nedavno ponovno bio na televiziji (i kojeg sam gledala ridajući). Čudno je to, ali djeci danas ne možeš objasniti da si odrastao jedući supu i brišući se o peškir, da su ti te riječi bliže od onih riči s mora koje ni dan danas, nakon tri godine prebivanja doli, ne razumiš, ali da ih danas ni nehotice nećeš prevaliti preko usana. Srećom, umjetnost progovara umjesto nas kad naše riječi nisu dostatne, na kojem god materinjem jeziku mi govorili.
Jasminka Petrović književnica za djecu je rođena 1960. u Beogradu. Prepoznatljiva je po pisanju o svakodnevnim problemima djece, ali i o teškim temama, ali na iznimno duhovit način, jer vjeruje da djecu valja učiti humoru koji liječi. Ako niste gledali film snimljen prema romanu "Leto kada sam naučila da letim", moram reći da je junakinja ove priče Sofija, koja sa svojom babom Marijom, koja je rodom iz Hrvatske, ali koja nije u Hrvatskoj bila od 1991., iz Beograda stiže u Stari Grad na Hvaru, u posjet babinoj sestri, noni Luce, koja sad u crnini živi sama otkad joj je umra njen Mate. Sofija je tinejdžerica ovisna o društvenim mrežama, uvjerena da se njezina škvadra zabavlja na raspustu bolje od nje. Ona neprestano šizi, iako se nalazi na moru i okružena je mirisom lavande i ružmarina. Izgorila je na suncu, leži na trbuhu i čeka smrt, jer ne može zaspati, pa svaku večer u mislima premeće događaje koji su se zbili taj dan - a zbilo ih se puno, jer riječ je o malon mistu u kojen svak svakog zna i u kojem svak sreće baš onog koga ne želi sresti.
"Ali smeha nije bilo. Napetost je savijala kuću. Samo sam čekala kada će prozori da izlete iz svojih ležišta. Kuće ne vole svađe, baš kao što ih ne vole ni deca. Kada se odrasli svađaju, decu bole uši."
"- Nije lako bit tinejdžer - kaže meni nona Luce danas u bašti. - Malo hoćeš seks, a malo bi da ideš u Diznilend."
Kuća none Luce ima puno pravila - ujutro Sofija ne smije otvarati škure da ne uđe vrućina, navečer da ne uđu komarci. Baba (glavna glumica od koje ni zrikavci ne mogu doći do riječi) hrče, a Sofija (unplugged, k tome!) osluškuje život koji prolazi mimo nje dok u Beogradu momak u kojeg je zaljubljena ljubi drugu. Nečuveno! Uostalom, na Hvaru je i njezina baba sasvim druga osoba - dok razgovara s nonom (tako se u Stari Gradu kaže baba) Luce, ništa ih ne razumije! Jezik i jest nešto što se najviše ističe u ovoj knjizi - on je raznolik, sadržajan, edukativan, životan, autentičan i ponajviše duhovit. Jasminka Petrović nasmijat će vas neovisno o tome koliko davno ste bili tinejdžer.
"Tokom jučerašnjeg i današnjeg dana upoznala sam dvadeset osoba, ali nijedna nije bila mlađa od osamdeset godina. To su sve babini rođaci, ortaci i ortakinje iz djetinjstva. A tek kako govore! Nikog ništa ne razumem. Čula sam ja ranije babu da tako govori kada bi razgovarala telefonom, ali čim bi spustila slušalicu, odmah bi se svičovala na beogradski govor. Međutim, otkako smo u Starom Gradu, baba se zabagovala i samo cepa bodulski. To je lokalni dijalekat. Uspela sam da skapiram da se uz more govori dalmatinski, u brdima vlaški, a na ostrvima bodulski. Inače, moja baba osim što u Starom Gradu govori drugačije, ona se ovde drugačije i oblači, smeje, ponaša, hoda, gleda, diše... Ma, ovde je skroz druga osoba. Ja je gotovo ne prepoznajem."
"Kao da smo u rijaliti šou-programu. Njih dve se po ceo dan nadmeću koja je bolja kuvarica, a ja im dođem žiri. Sve moram da probam i ocenim. Stomak mi je kao da sam u petom mesecu trudnoće. Farmerke jedva zakopčavam. Eh, kad bi mi ovako porasle i grudi!"
"-....Danas se daju veliki šoldi za objasnit šta je multikulturalnost i tolerancija, a mi smo tako živili, svi skupa...- baba ne uspeva da završi rečenicu jer je nona Luce prekida.
- U bratstvu i jedinstvu! - nona krivi usta na jednu stranu. - Ma, neš mi reć!
- E baš tako, moja Luce, živili smo u bratstvu i jedinstvu i niko nikog nije pita ko je i odakle je! A vidi kako je danas!
- Ja ni sad nikog ne pitam ni ko je ni odakle je. Za mene ima samo dvi kategorije - il' si čovik il' si govno - nona Luce spušta na sto činiju s breskvama."
Iako ovaj roman je pokušaj liječenja rana koje je ostavio rat u Hrvatskoj, i iako autorica u nekoliko navrata progovara o ratu kao o ko-nas-bre-zavadi-situaciji (film je posljedice rata bolje objasnio nego knjiga - riječi nisu bile potrebne), ovo je prije svega knjiga o odrastanju koja me možda nije naučila letenju, ali me naučila mnogočemu. Iako mi se čini da u meni još uvijek čuči neshvaćeni tinejdžer, ja i pred očima imam devetogodišnju tinejdžericu kojoj je nemoguće udovoljiti, koja koluta očima i lupa vratima - savjeta nikad dosta! Sofija je nervozna i maštovita djevojčica koja pod utjecajem "Beskrajne priče" sanjari da leti - letenje brzo postaje nalik vježbi dubokog disanja kojoj se odajemo u stresnim situacijama, kad se nastojimo izdići iznad svih problema koji vrebaju na tlu. Probala sam ja to - tu Sofijinu metodu. Probala sam poletjeti, vidjeti sve iz neke druge perspektive, ne mariti za male stvari, ali nisam mogla. Ne mogu mame letjeti. Mame moraju ostati nogama čvrsto na zemlji, da bi njihovoj djeci mogla narasti krila. Mame moraju složiti jedanaest sendviča za doručak, moraju oprati dvadesetak zuba ili bar podsjetiti pedeset puta da ih se treba oprati, mame moraju za plažu spakovati par ručnika, pet-šest rezervnih kupaćih gaća, čipsova i keksića, osmosmjerki, skrivalica i Čovpasa da nikome ne bude dosadno, mame moraju skuhati četrnaest punjenih paprika, oprati šesnaest tanjura pa sve ispočetka, mame moraju zavezati konjski rep, oprati svaki dan bar jednu mašinu veša, naučiti djecu kako se pišu razglednice i da zastanu i omirišu lavandu i ružmarin, mame moraju obrisati par guza, tetovirati dijete kad ono želi, kupit mu sladoled kad ono želi, igrati mini golf i ispeći trideset palačinki na 38 stupnjeva Celzijeva, moraju zapisati sve te darndest things koje djeca izgovore i uslikati milijun fotografija koje će svi rado gledati s odmakom, mame moraju slavljeniku ispeći ili bar kupiti tortu (ali da ju on ne vidi, da se iznenadi), kao i sjetiti se ponijeti šest svjećica od kuće, moraju isplanirati izlete i aktivnosti, reći "Prestani!", "Ne možeš to sad!", "Je l' ti mene čuješ?", "Ne, ne, ne, ne" 956 puta na dan i moraju odgovoriti na 1056 pitanja (zašto je, pobogu, more slano, kako je Bog stvorio sve ove stvari i kako su mame preživljavale bez Googlea?!). Da se razumijemo, puno toga moraju i tate (hvala Bogu!), ali tate nisu autori ovog teksta. Mame su te koje moraju stvoriti uspomene na dugo toplo ljeto, onakvo kakve su za njih stvorile njihove mame (koje nitko nikad nije pitao: "Oprostite, gospođo, treba li vam par krila?").
"Pored mene je nona Luce... Zajedno letimo... I ona je sva u belom, samo ima dve mrlje, dve crvene mrlje, ali to nije krv, to se isflekala od paradajza...Letimo... I baba leti s nama, ali ona više liči na avion koji iz repa ispušta crni dim... I nekako je sve mnogo lepo, i svetlo, i..."
Juraj na svoj šesti rođendan: Volio bih da sam još mala beba.
Mama: Zašto?
Juraj: Pa da budem sladak.
Mama: Ali ti jesi jako sladak!
- - - - - - -
Juraj na svoj šesti rođendan: Da bar možemo ostati ovakvi zauvijek, ja mali, vi veliki, i da nikad ne umremo!
Mama: O ne, ne, onda nikad ne bi odrastao i postao tata, a ja jako želim da imaš djecu koja će te cijeli dan moljakati da ih odvedeš u lunapark!
Juraj: E pa, svaki put kad me zamole, ja ću ih odvesti u lunapark!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)