Boat

Came in for the embers

Stayed out for the breeze

I need to feel elements to remind me

There's beauty when it's bleak

Stuck out long before lights down

Why do I breathe?

Oh, I know

The more that I love the less that I feel

The times that I jumped never were real

They say that all scars will heal but I know

Maybe I won't

But the waves won't break my boat

But the waves won't break my boat

Za kraj ljetovanja - kad ti se u more više ne ulazi, kad si na miru pa samo gledaš more, razmišljaš o njegovim dubinama i širinama, smiješ mu se onako kako mu se smije Josip Pupačić - sačuvala sam klasik "Starac i more", novelu koja je Hemingwayu priskrbila Pulitzera, na neki način i Nobela, i koja je bila posljednje objavljeno djelo za Papa Hemingwayjevog života.

Tale as old as time - svi znaju štoriju o barba Santiagu kojemu, kad napokon uhvati ogromnu ribu, morski psi pojedu ulov. Spominjali je jesmo u školi, ali naša profa nikad nije rekla da je Hemingway bio badass pisac, da bismo trebali iščitavati njegova iskustva iz njegovih romana. Književnik je to koji je veći od svojih knjiga, usudila bih se reći, i o kojem mi je uvijek zanimljivo saznati nešto novo. Živo me zanimalo kako će moje čitateljsko nepce, u ovom tobože zrelom životnom razdoblju, reagirati na legendarnu priču o Santiagu.

"Sve je na njemu bilo staro osim očiju koje bijahu boje mora, vesele i neporažene."

" - Da je bar dečko ovdje i da mi je malo soli - reče naglas."

Samu knjigu Hemingway je posvetio uredniku Maxu Perkinsu, koji ga je otkrio, i Charlesu Scribneru, koji mu je bio posljednji urednik. Novela, objavljena 1952., počinje rečenicom: "Bijaše to starac koji je sam ribario u malom čamcu u Golfskoj struji i lovio je već osamdeset četiri dana a da nije ulovio ni jednu jedinu ribu." Santiago je ranije lovio s dječakom, ali dječaka su roditelji poslali na sretniji brod, pa Santiago ostade sam. Stoga ne čudi da on razgovara sam sa sobom, obraća se čigrama, divi poletušama, dok su mu mreškanje mora i odsjaj sunca u vodi jedina navigacija koju treba. More krade, ali more i daje, čovjek ovisi o njegovoj milosti. Kad napokon uhvati sabljana (u originalu je uhvatio ribu marlina), i to većeg od njegovog broda, starac se danima bori s njim - zato ovu novelu interpretiraju kao inspirativnu alegoriju o ljudskom neuništivom duhu, o upornosti i hrabrosti da se svlada svaka životna prepreka. Sam Ernest Hemingway o tom je simbolizmu rekao sljedeće: "All the symbolism that people say is shit."

"- Ribo - izusti potiho - ostat ću uz tebe dok sam živ."

" - Ipak ću je dokrajčiti - reče. - Koliko god bila velika i prekrasna.

To doduše nije pošteno, pomisli. Ali pokazat ću joj što čovjek može učiniti i koliko može izdržati.

- Rekao sam dečku da sam neobičan starac - reče. - Sad moram to i dokazati.

Dokazao je to već tisuću puta, ali to ništa ne znači. Sad će ponovno dokazati. Uvijek se mora iznova dokazivati, ali nikad nije pritom mislio na prošlost."

Riba je riba, starac je starac, rekao je pisac. Danas mi se čini suludim da se čovjek dokazuje ribi, da riskira svoj život boreći se protiv sila prirode. Kao djecu nas uče da pametniji popušta - nije to lekcija koju dijete može savladati pa bih magareću tvrdoglavost očekivala od mladog ribara koji se tek mora pokazati, stvoriti dobar glas, ostvariti uspjeh. Od starca bih očekivala da ga je život naučio da je ponekad najveća mudrost pustiti. Let it go, let it go, Santiago. Jedna mu je ruka ogrebena, druga u grču, riba je veća od njegova broda, ali on ne odustaje ni nakon dva dana borbe. Povuci, potegni - ova novela trebala bi predstavljati veliku pustolovinu, a zapravo je cautionary tale o tome što se događa kad idemo glavom kroz zidove, kad pokušavamo biti neustrašivi, kad ne poznajemo svoje slabosti, i svoje prednosti ("bol ga podsjeti da nije mrtav").

"Svaki dan donosi nešto novo. Dobro je kad je čovjek sretne ruke. Ali ja još više volim biti točan. Pa da budem spreman kad sreća dođe."

Iako je ovu knjigu Hemingway smatrao svojim najboljim djelom, a volio ju je čak i njegov suparnik Faulkner, i iako je upravo ona od njega stvorila zvijezdu, pa i književnog velikana, nije me impresionirala ni idejom ni izvedbom. Hemingway piše precizno i odrješito, muški, ali nisam mu povjerovala, iako je lik Santiaga navodno nadahnut plavookim ribarom Gregoriom Fuentesom, koji je bio kapetan piščevog broda na Kubi. Jedino što sam iz novele uzela k srcu jest Santiagovo preispitivanje o ribarenju - on se pita je li opravdano ubiti ribu i ubijaju li ribari iz ljubavi. Teška egzistencijalna pitanja ovdje su isprepletena sa zahvalnošću i potrebom čovjeka da pripitomi prirodu, pa bih rekla da je ova knjiga opravdano nalazi na popisu lektire, pogotovo u zemlji koja, na ovaj ili onaj način, živi od mora. 

"Ribarenje me ubija koliko me i održava na životu."

Fotografije: Muzej grada Umaga, Savudrijski svjetionik i grue (dizalice za brodove karakteristične za umaško područje), kolovoz 2024. by Šljokičasta žena