Preskoči na glavni sadržaj

Nekome svane, a nekome smrkne

Ako sam nešto naučila od Kat Stratford, to je da Hemingway nije vrijedan čitanja. Kao jedanaestogodišnjakinja sam se zaklela da se neću zabavljati na ispraznim pijankama, da neću biti promiskuitetna, da neću voljeti sve što vole mladi i - da neću čitati Hemingwaya.


Progonio me nesretnik godinama. Starac i more bila je najkraća lektira koju nisam htjela pročitati, a nisam se upoznala s njegovim opusom niti nakon što sam glumila u školskoj predstavi naziva "Kome zvono zvoni". Ma nisam se dala nagovoriti na čitanje čak ni nakon sto referenci na Hemingwaya koje su izrekle Rory Gilmore i Veronica Mars. Ali, Hemingway te kad tad stigne - kao sudba kleta. Lude žene iz mog book cluba izabrale su ga za zadaću za srpanjski sastanak. Naravno, nakon Smrti u Veneciji i Leta iznad kukavičjeg gnijezda, samoubilački nastrojen Hemingway bio je prirodan slijed stvari. Smrt, pedofilija, luđaci - to mi volimo. 

Drpila sam ga svekrvi s police s knjigama, nosila ga u torbi, ali i izbjegavala ga danima. A onda sam se ohrabrila...

Hemingway je kultni pisac, jedan od članova izgubljene generacije koja je nakon Prvog svjetskog rata životarila Parizom i promišljala o besmislenosti života usmjerenog na materijalizam. Njegov A sunce izlazi iliti Sunce se ponovno rađa (ako čitate primjerak Matice srpske iz 1975., kao ja) reprezentativni je primjerak romana o poslijeratnoj generaciji koja je lutala bez cilja i koja, priznali mi ili ne, u nama ostavlja osjećaj tuge, samoće, nepopravljive praznine. 

Neću vam lagati, ne mogu se uživjeti u taj đir siroti-mi-samo-se-napijamo-i-tako-smo-nesretni, ali jedno moram priznati - Hemingway je pripovjedač, rođeni, talentirani, osebujni pripovjedač - onaj s kojim ćete sjesti u birtiju i koji će vam uz par čašica žestice ispričati priču koja se gotovo niti ne zapliće, a koju ćete ipak pratiti bez treptanja i disanja. Tako je i ovu priču o Robertu Cohnu prvotno započeo Hemingway, dala bih se okladiti, u nekoj od pariških kavana. Robert Cohn, zanimljivo je, nije glavni lik romana, ali je lik koji je sve ono što pripovjedač Jack nije. Robert i Jack druže se u Parizu s melankoličnim društvom, obilaze kavane i putuju zajedno u Pamplonu na utrke bikova. Njihov život vrti se oko dražesne Brett, jedne obične sponzoruše za kojom pate svi iz društva, i svodi se na dekadenciju i postavljanje egzistencijalnih pitanja na koje nitko nema odgovor. 

Ako ste voljeli Fitzgeraldovog Gatsbyja, voljet ćete i Hemingwayeve tragične likove koji nemaju snage niti volje sanjati, a kamoli svoje snove ostvarivati. Nije ovaj roman nešto što bih vam preporučila da čitate na plaži, dapače - ali, ako baš morate, čitajte Hemingwaya uz kroasan i kavu i upijajte buku Pariza i Pamplone koju savršeno dočarava svojim jednostavnim stilom, i ne dajte se deprimirati od strane izgubljenih dječaka i djevojčice.



Primjedbe

  1. Vidis,meni je uvijek bio fascinantan kao licnost (potaknuta filmom o mladom Hemingu iz negdje '95 s Chrisom O'Donnellom i Sandrom Bullock) i sav taj period, njegov zivot, izgubljena generacija, pustolovine, tragican kraj... Dok mi kao pisac nije wow, a procitala sam sva glavna djela. Fora mi je ono kad je u 6 rijeci napisao najtuzniju kratku pricu, mada kazu da to uopce nije on napisao.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se, on kao lik je jako zanimljiv, toliko ratova, pustolovina, strasti u zivotu...da, o njemu postoji stotinu legendi, od najtuznije price do ostavljanja rukopisa u avionu i dr. Bacam se sad na čitanje Gospođe Hemingway, pa javim dojmove!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...