Preskoči na glavni sadržaj

Nekome svane, a nekome smrkne

Ako sam nešto naučila od Kat Stratford, to je da Hemingway nije vrijedan čitanja. Kao jedanaestogodišnjakinja sam se zaklela da se neću zabavljati na ispraznim pijankama, da neću biti promiskuitetna, da neću voljeti sve što vole mladi i - da neću čitati Hemingwaya.


Progonio me nesretnik godinama. Starac i more bila je najkraća lektira koju nisam htjela pročitati, a nisam se upoznala s njegovim opusom niti nakon što sam glumila u školskoj predstavi naziva "Kome zvono zvoni". Ma nisam se dala nagovoriti na čitanje čak ni nakon sto referenci na Hemingwaya koje su izrekle Rory Gilmore i Veronica Mars. Ali, Hemingway te kad tad stigne - kao sudba kleta. Lude žene iz mog book cluba izabrale su ga za zadaću za srpanjski sastanak. Naravno, nakon Smrti u Veneciji i Leta iznad kukavičjeg gnijezda, samoubilački nastrojen Hemingway bio je prirodan slijed stvari. Smrt, pedofilija, luđaci - to mi volimo. 

Drpila sam ga svekrvi s police s knjigama, nosila ga u torbi, ali i izbjegavala ga danima. A onda sam se ohrabrila...

Hemingway je kultni pisac, jedan od članova izgubljene generacije koja je nakon Prvog svjetskog rata životarila Parizom i promišljala o besmislenosti života usmjerenog na materijalizam. Njegov A sunce izlazi iliti Sunce se ponovno rađa (ako čitate primjerak Matice srpske iz 1975., kao ja) reprezentativni je primjerak romana o poslijeratnoj generaciji koja je lutala bez cilja i koja, priznali mi ili ne, u nama ostavlja osjećaj tuge, samoće, nepopravljive praznine. 

Neću vam lagati, ne mogu se uživjeti u taj đir siroti-mi-samo-se-napijamo-i-tako-smo-nesretni, ali jedno moram priznati - Hemingway je pripovjedač, rođeni, talentirani, osebujni pripovjedač - onaj s kojim ćete sjesti u birtiju i koji će vam uz par čašica žestice ispričati priču koja se gotovo niti ne zapliće, a koju ćete ipak pratiti bez treptanja i disanja. Tako je i ovu priču o Robertu Cohnu prvotno započeo Hemingway, dala bih se okladiti, u nekoj od pariških kavana. Robert Cohn, zanimljivo je, nije glavni lik romana, ali je lik koji je sve ono što pripovjedač Jack nije. Robert i Jack druže se u Parizu s melankoličnim društvom, obilaze kavane i putuju zajedno u Pamplonu na utrke bikova. Njihov život vrti se oko dražesne Brett, jedne obične sponzoruše za kojom pate svi iz društva, i svodi se na dekadenciju i postavljanje egzistencijalnih pitanja na koje nitko nema odgovor. 

Ako ste voljeli Fitzgeraldovog Gatsbyja, voljet ćete i Hemingwayeve tragične likove koji nemaju snage niti volje sanjati, a kamoli svoje snove ostvarivati. Nije ovaj roman nešto što bih vam preporučila da čitate na plaži, dapače - ali, ako baš morate, čitajte Hemingwaya uz kroasan i kavu i upijajte buku Pariza i Pamplone koju savršeno dočarava svojim jednostavnim stilom, i ne dajte se deprimirati od strane izgubljenih dječaka i djevojčice.



Primjedbe

  1. Marina12. srpnja 2017. u 14:35

    Vidis,meni je uvijek bio fascinantan kao licnost (potaknuta filmom o mladom Hemingu iz negdje '95 s Chrisom O'Donnellom i Sandrom Bullock) i sav taj period, njegov zivot, izgubljena generacija, pustolovine, tragican kraj... Dok mi kao pisac nije wow, a procitala sam sva glavna djela. Fora mi je ono kad je u 6 rijeci napisao najtuzniju kratku pricu, mada kazu da to uopce nije on napisao.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. GlitterGirl12. srpnja 2017. u 16:28

      Slažem se, on kao lik je jako zanimljiv, toliko ratova, pustolovina, strasti u zivotu...da, o njemu postoji stotinu legendi, od najtuznije price do ostavljanja rukopisa u avionu i dr. Bacam se sad na čitanje Gospođe Hemingway, pa javim dojmove!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Šljokičanje 2024.

" As you read a book word by word and page by page, you participate in its creation, just as a cellist playing a Bach suite participates, note by note, in the creation, the coming-to-be, the existence, of the music. And, as you read and re-read, the book of course participates in the creation of you, your thoughts and feelings, the size and temper of your soul." Ursula K. Le Guin Neki dan su se svi razbježali po svekrvinoj kući. Svekar se igrao daljinskim upravljačem, a ja sam zgrabila "Kućnu pomoćnicu" Freide McFadden, koja je siječanjski izbor našeg book cluba. "Koliko knjiga ti pročitaš godišnje?" pitao me svekar. "Ove godine sam pročitala skoro sedamdeset knjiga", rekla sam, znajući točan broj jer pročitano bilježim na Goodreadsu, i srameći se - svake godine nastojim pročitati manje knjiga nego godinu prije, jer to znači da sam si dopustila neko vrijeme za proučavanje knjige, za potpuno uranjanje. "I zapamtiš ih?", nastavio je. ...
Objavi komentar
Pročitajte više

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Božićna riječ: otpor

U svojoj karijeri Framaša , imala sam priliku družiti se s mnogo svećenika. Kako sam bila među najmlađima i najznatiželjnijima u našoj zajednici, mlade sam fratre uvijek gnjavila pitanjima i provokacijama. Fra Smiljan bio je duhovni asistent Frame netom prije mog vremena, a o njemu se nadaleko pričalo da voli cigarete, da ide u diskoteku i ima CD kolekciju na kojoj bi mu svaki mladac pozavidio - ukratko, da je samo čovjek, kao i svaki drugi. Od fra Josipa naučila sam da čovjek nije rođen da bi bio sam i da nikad nije prekasno da otkriješ svoj poziv. Fra Igor uvijek je zračio veseljem i podsjećao da katolik ne smije biti čangrizav. Fra Bernardin inzistirao je na obrazovanju, i ja sam se počela diviti svakome tko ima želju uvijek iznova hraniti svoj um. Od fra Drageca sam naučila puno - i sjetim ga se svako malo, jer treba svaki dan slaviti, možda ti je zadnji. Fra Toni naučio me da su čudni putevi Gospodnji i da onaj tko pjeva dvostruko moli. Njegov brat, fra Nikola, pak, bio je moj prv...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mala noćna muzika

Čovjek ne primijeti da stari sve dok ne shvati da ne zna ništa ni o čemu - dok ne shvati da dotadašnju neustrašivost duguje činjenici da mu se ništa strašno u životu do tada zapravo nije ni dogodilo, dok ne shvati da se drži k'o pijan plota nekih šašavih pravila, dok ne shvati da mu ljudi s kojima dijeli život (roditelji, braća i sestre, partner, djeca...) nisu ni nalik pa nije ni čudno da se ne razumiju, dok ne shvati da ni samog sebe ne poznaje, i da su pred njim godine rekreiranja osobe koja bi mogao postati. U toj zbrci života, sretan je onaj tko nije sam pa pronađe saveznika i partnera koji je s njim voljan poći u potragu. A da za potragu nikad nije kasno i da uvijek ima radosti u upoznavanju pokazuje i Kent Haruf u knjizi "Naše duše u noći" (znam, naslov je i meni bio malo too cheesy) iz 2015., koja se našla na mom popisu knjiga koje želim pročitati zbog svoje tematike - slovila je kao nježna priča odraslih ljudi smještena u realan svijet. Žanr je to za kojim sam uv...
Objavi komentar
Pročitajte više