Preskoči na glavni sadržaj

Kako me Lena uvjerila da i nije toliko drukčija od drugih

Možda, da nisam živjela sama u Šibeniku i da nisam već tisuću puta pregledala sve epizode Seks i grada, nikad ne bih počela ni gledati Girls. Pogledala sam prvu epizodu i iako su mi se na prvu učinile malo vulgarnima, zaljubila sam se u lik Hanne Horvat. Za razliku od Carrie Bradshaw, koja kupuje preskupe cipele i dizajnerske krpice, a jedino joj je primanje rezultat jedne male kolumne, Hanna je bila stvarna - završila je fakultet i nije imala pojma o ničemu. Bila je loša u poslu, bila je loša u ljubavnim vezama. Zbog njene autentičnosti i nonšalantne duhovitosti Lenu Dunham odmah sam primila u klub voljenih mi i inspirativnih žena, a ondje je ostala usprkos njenom političkom djelovanju - s kojim se nimalo ne slažem.


Otkad je izdala knjigu zapisa o svojim dogodovštinama s puta pronalaska sebe u džungli zvanoj New York, željela sam je u rukama. Savršen trenutak za čitanje - jutro provedeno u frizerskom salonu. S frizurom nisam baš zadovoljna (dobra je frizura, ali ne na mojoj glavi), ali Lena me zabavila i uvjerila da bismo mogle biti jako dobre prijateljice. Iako se tijekom mladosti nisam tražila po krevetima bezobraznih likova, niti sam ikada platonski s nekim spavala, imala sam i sama faze kad sam željela biti uzorna studentica pa bih nosila knjige priljubljene o prsa kao djevojke u filmovima u Radcliffeu, ili faze kad sam guglala serijske ubojice. Možda Lena misli da je drugačija od drugih, možda i jest - po svojoj brutalnoj iskrenosti, ali mislim da smo ispod kože svi kao ona - volimo svoju obitelj, nesigurni smo i paranoični a baš se trudimo biti otvoreni i tolerantni, i trebaju nam godine da se prestanemo dovoditi u situacije iz kojih bismo željeli pobjeći. 


O gubitku djevičanstva: "Sljedeće jutro sam se probudila kao i svakog drugog jutra i počela obavljati sve što sam i inače obavljala...gledala sam slike zgodnih stvarčica na internetu i kontrolirala bikini zonu u potrazi za uzbudljivim uraslim dlačicama. Provjerila sam e-mail, složila pa izvukla sve majice u pokušaju da odlučim koju ću obući. Te noći odlazak na počinak doimao se jednako običnim, a san je došao lagano. Nisu se ostvarile nikakve ustave. Nije se otključao nikakav trezor istinske ženstvenosti. Ona je ostala, a ta ona sam bila ja."

O dosljednosti i odbijanju uporabe računala: "Naposljetku napast postane prevelika. Želim pokušati, vidjeti oko čega se stvorio takav cirkus, ali ne želim biti licemjerna. Već sam odustala od vegetarijsnstva, pa me bilo toliko sram da sam curama na užini rekla da mi je sendvič s pršutom od tofua. Moram biti dosljedna. Ne mogu svako malo preslagivati svoj identitet, a mržnja prema računalima dio je mog identiteta. Jednog dana moja majka slaže cipele i zrak je čist. Ulazim u dnevnu sobu, sjedam na hladnu metalnu uredsku stolicu i polagano pružam prst prema tipki za paljenje. Zapljusne me ushit od ulaska na tuđi posjed."

O romantičnim komedijama: "Ironične reference na romantične komefije izvrsna su metoda da pokažeš kako ti nisi tip djevojke/žene koja drži do romantičnih komedija. A. i ja se često nismo slagali oko toga što ćemo gledati. Njega su mahom zanimali muževni klasici iz 1980-ih, dok sam ja bila (i još sam) sklonija gledati filmove gdje su glavni likovi žene. Umjesto da prizna da mu se necda potratiti dva sata na gledanje kako se razvija unutrašnji život neke žene, njemu je draže bilo meni reći da tim filmovima "nedostaje struktura". Struktura je bila stalna tema."

O plakanju nakon što joj je sestra priznala da je gay: "Plakala sam jer me najednom preplavila spoznaja koliko malo uistinu znam: o njezinim patnjama, tajnama, maštarijama koje je vrtjela u glavi dok je noću ležala u krevetu. O njezinom unutrašnjem životu. Meni se oduvijek činila nedokučivom, lijepom zagonetkom sraslih obrva tik izvan dohvata naše obitelji. Ja sam roditeljima, sestri, baki - ma svakom tko je htio slušati - odmalena pričala o svojim željama. Živjela sam u svijetu koji je gotovo kompulzivno lišen tajni."

Primjedbe

  1. Istina. Nije ona toliko drukcija. Knjigu sam progutala u dahu. I ja sam sam pronasla u njoj. Prateci je iz sezone u sezonu nekako smo skupa sazrijevale. Ove godine sam rodila i bilo mi je uzasno tesko. Zadnju sezonu pogledala sam u nekoliko dana, a ne kako je emitirana. Zadnju epizodu posljdnje sezone pogledala sam kad sam bila na dnu. Legla mi je ko budali samar i promijenila me iz srzi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nisam ni pogledala zadnju sezonu (mama sam skoro-dvogodišnjakinje - štošta ne stignem) - sad si me zaintrigirala!

      Izbriši
  2. I ja sam fan Lene i serije Girls, a knjiga tako jednostavna mi je bas urasla pod kozu.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...