Preskoči na glavni sadržaj

Kako me Lena uvjerila da i nije toliko drukčija od drugih

Možda, da nisam živjela sama u Šibeniku i da nisam već tisuću puta pregledala sve epizode Seks i grada, nikad ne bih počela ni gledati Girls. Pogledala sam prvu epizodu i iako su mi se na prvu učinile malo vulgarnima, zaljubila sam se u lik Hanne Horvat. Za razliku od Carrie Bradshaw, koja kupuje preskupe cipele i dizajnerske krpice, a jedino joj je primanje rezultat jedne male kolumne, Hanna je bila stvarna - završila je fakultet i nije imala pojma o ničemu. Bila je loša u poslu, bila je loša u ljubavnim vezama. Zbog njene autentičnosti i nonšalantne duhovitosti Lenu Dunham odmah sam primila u klub voljenih mi i inspirativnih žena, a ondje je ostala usprkos njenom političkom djelovanju - s kojim se nimalo ne slažem.


Otkad je izdala knjigu zapisa o svojim dogodovštinama s puta pronalaska sebe u džungli zvanoj New York, željela sam je u rukama. Savršen trenutak za čitanje - jutro provedeno u frizerskom salonu. S frizurom nisam baš zadovoljna (dobra je frizura, ali ne na mojoj glavi), ali Lena me zabavila i uvjerila da bismo mogle biti jako dobre prijateljice. Iako se tijekom mladosti nisam tražila po krevetima bezobraznih likova, niti sam ikada platonski s nekim spavala, imala sam i sama faze kad sam željela biti uzorna studentica pa bih nosila knjige priljubljene o prsa kao djevojke u filmovima u Radcliffeu, ili faze kad sam guglala serijske ubojice. Možda Lena misli da je drugačija od drugih, možda i jest - po svojoj brutalnoj iskrenosti, ali mislim da smo ispod kože svi kao ona - volimo svoju obitelj, nesigurni smo i paranoični a baš se trudimo biti otvoreni i tolerantni, i trebaju nam godine da se prestanemo dovoditi u situacije iz kojih bismo željeli pobjeći. 


O gubitku djevičanstva: "Sljedeće jutro sam se probudila kao i svakog drugog jutra i počela obavljati sve što sam i inače obavljala...gledala sam slike zgodnih stvarčica na internetu i kontrolirala bikini zonu u potrazi za uzbudljivim uraslim dlačicama. Provjerila sam e-mail, složila pa izvukla sve majice u pokušaju da odlučim koju ću obući. Te noći odlazak na počinak doimao se jednako običnim, a san je došao lagano. Nisu se ostvarile nikakve ustave. Nije se otključao nikakav trezor istinske ženstvenosti. Ona je ostala, a ta ona sam bila ja."

O dosljednosti i odbijanju uporabe računala: "Naposljetku napast postane prevelika. Želim pokušati, vidjeti oko čega se stvorio takav cirkus, ali ne želim biti licemjerna. Već sam odustala od vegetarijsnstva, pa me bilo toliko sram da sam curama na užini rekla da mi je sendvič s pršutom od tofua. Moram biti dosljedna. Ne mogu svako malo preslagivati svoj identitet, a mržnja prema računalima dio je mog identiteta. Jednog dana moja majka slaže cipele i zrak je čist. Ulazim u dnevnu sobu, sjedam na hladnu metalnu uredsku stolicu i polagano pružam prst prema tipki za paljenje. Zapljusne me ushit od ulaska na tuđi posjed."

O romantičnim komedijama: "Ironične reference na romantične komefije izvrsna su metoda da pokažeš kako ti nisi tip djevojke/žene koja drži do romantičnih komedija. A. i ja se često nismo slagali oko toga što ćemo gledati. Njega su mahom zanimali muževni klasici iz 1980-ih, dok sam ja bila (i još sam) sklonija gledati filmove gdje su glavni likovi žene. Umjesto da prizna da mu se necda potratiti dva sata na gledanje kako se razvija unutrašnji život neke žene, njemu je draže bilo meni reći da tim filmovima "nedostaje struktura". Struktura je bila stalna tema."

O plakanju nakon što joj je sestra priznala da je gay: "Plakala sam jer me najednom preplavila spoznaja koliko malo uistinu znam: o njezinim patnjama, tajnama, maštarijama koje je vrtjela u glavi dok je noću ležala u krevetu. O njezinom unutrašnjem životu. Meni se oduvijek činila nedokučivom, lijepom zagonetkom sraslih obrva tik izvan dohvata naše obitelji. Ja sam roditeljima, sestri, baki - ma svakom tko je htio slušati - odmalena pričala o svojim željama. Živjela sam u svijetu koji je gotovo kompulzivno lišen tajni."

Primjedbe

  1. Istina. Nije ona toliko drukcija. Knjigu sam progutala u dahu. I ja sam sam pronasla u njoj. Prateci je iz sezone u sezonu nekako smo skupa sazrijevale. Ove godine sam rodila i bilo mi je uzasno tesko. Zadnju sezonu pogledala sam u nekoliko dana, a ne kako je emitirana. Zadnju epizodu posljdnje sezone pogledala sam kad sam bila na dnu. Legla mi je ko budali samar i promijenila me iz srzi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nisam ni pogledala zadnju sezonu (mama sam skoro-dvogodišnjakinje - štošta ne stignem) - sad si me zaintrigirala!

      Izbriši
  2. I ja sam fan Lene i serije Girls, a knjiga tako jednostavna mi je bas urasla pod kozu.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se