Preskoči na glavni sadržaj

Kapetaničin morski dnevnik - dan šesti

Samo šest minuta čitanja smanjuje nivo stresa za dvije trećine. Dvije trećine? I'll take it. Držim se tih šest minuta godinama, otkad sam pročitala tu neku studiju o tobožnjim prednostima koje uživaju svi ljubitelji pisane riječi. Najčešće me tih šest minuta zatekne na wc školjci u kasne sate, dok svi moji spavaju, ali tih istih šest minuta me do sada uspješno držalo dalje od psihijatrijskog odjela. 


No, na ljetovanju je Franka reducirala i tih mojih šest minuta čitanja na svega minutu prije onesvješćivanja. Ponijela sam sa sobom tri knjige, sve ih načela i kako stvari stoje, ovim tempom - pročitat ću ih do sljedećeg ljetovanja (hm, a da nagodinu bolje odemo u planine? Just thinking out loud...).

Jednu od njih posebno želim dovršiti jer je posebna, čarobna, jer vrišti moje ime, jer je baš tip knjige koji volim - čudnovat. Počela sam je čitati prije par godina pa odustala uslijed priprema za pravosudni ispit, ali našla je put do mene. 


Riječ je o Tajnom vrtu Frances Hodgson Burnett, engleske autorice koju svojataju i Amerikanci, rođene u 19. stoljeću. Iako je pisala i za odrasle, postala je legendarna upravo zahvaljujući knjigama za djecu, a Tajni vrt jedna je od njih. Priča o djevojčici Mary Lennox, maloj razmaženki, koja je odrasla u Indiji uz roditelje koji ju nisu doživljavali i sluge koje ju nisu voljele, i danas uznemiruje maštu svakog djeteta, pa i onog odraslog, onog koji se opire potpunoj tranziciji u zrelost. Nakon što Maryni roditelji i služinčad umru od kolere, nju šalju tetku u Englesku - u sumornu kuću usred vrištine, sa stotinu zaključanih soba, zabranjenim vrtom u kojem ruže ne cvjetaju deset godina, u kuću u kojoj se čuje plač djeteta o kojem nitko ne želi pričati. Vriština? Zabranjeni vrt? Count me in! 

Znam da je ovo priča o izliječenju - skriveni vrt predstavlja sve što Mary treba, a da toga nije ni svjesna - u toj slojevitosti i leži tajna besmrtnosti ove knjige. Dok je čitam, s nestrpljenjem okrećem sranice i nadam se da će ključ vrta otvoriti i vrata Marynog srca, ali i da će nezaboravna priča o Mary koja nije po mjeri izliječiti i moje slomljeno i neodmoreno tijelo.

"Počela se pitati kako je moguće da, čini se, nikomu nije pripadala, čak ni kad su joj otac i majka bili živi. Ostala djeca su, čini se, pripadala svojim očevima i majkama, no ona valjda nikad nije zaista bila nečija djevojčica. Imala je sluge, hranu i odjeću, ali nitko je nije zapravo primjećivao."

Primjedbe

  1. Ajme gledala sam taj film kao curica i obožavala ga!!! Čak mislim da se zove isto, Tajni vrt! Odličan film a vjerujem da je knjiga onda još 100 puta bolja! Sretno s pronalaskom 6 minuta :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, poznata je ona ekranizacija s pocetka 90-tih! Hvala ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...