Preskoči na glavni sadržaj

Kapetaničin morski dnevnik - dan šesti

Samo šest minuta čitanja smanjuje nivo stresa za dvije trećine. Dvije trećine? I'll take it. Držim se tih šest minuta godinama, otkad sam pročitala tu neku studiju o tobožnjim prednostima koje uživaju svi ljubitelji pisane riječi. Najčešće me tih šest minuta zatekne na wc školjci u kasne sate, dok svi moji spavaju, ali tih istih šest minuta me do sada uspješno držalo dalje od psihijatrijskog odjela. 


No, na ljetovanju je Franka reducirala i tih mojih šest minuta čitanja na svega minutu prije onesvješćivanja. Ponijela sam sa sobom tri knjige, sve ih načela i kako stvari stoje, ovim tempom - pročitat ću ih do sljedećeg ljetovanja (hm, a da nagodinu bolje odemo u planine? Just thinking out loud...).

Jednu od njih posebno želim dovršiti jer je posebna, čarobna, jer vrišti moje ime, jer je baš tip knjige koji volim - čudnovat. Počela sam je čitati prije par godina pa odustala uslijed priprema za pravosudni ispit, ali našla je put do mene. 


Riječ je o Tajnom vrtu Frances Hodgson Burnett, engleske autorice koju svojataju i Amerikanci, rođene u 19. stoljeću. Iako je pisala i za odrasle, postala je legendarna upravo zahvaljujući knjigama za djecu, a Tajni vrt jedna je od njih. Priča o djevojčici Mary Lennox, maloj razmaženki, koja je odrasla u Indiji uz roditelje koji ju nisu doživljavali i sluge koje ju nisu voljele, i danas uznemiruje maštu svakog djeteta, pa i onog odraslog, onog koji se opire potpunoj tranziciji u zrelost. Nakon što Maryni roditelji i služinčad umru od kolere, nju šalju tetku u Englesku - u sumornu kuću usred vrištine, sa stotinu zaključanih soba, zabranjenim vrtom u kojem ruže ne cvjetaju deset godina, u kuću u kojoj se čuje plač djeteta o kojem nitko ne želi pričati. Vriština? Zabranjeni vrt? Count me in! 

Znam da je ovo priča o izliječenju - skriveni vrt predstavlja sve što Mary treba, a da toga nije ni svjesna - u toj slojevitosti i leži tajna besmrtnosti ove knjige. Dok je čitam, s nestrpljenjem okrećem sranice i nadam se da će ključ vrta otvoriti i vrata Marynog srca, ali i da će nezaboravna priča o Mary koja nije po mjeri izliječiti i moje slomljeno i neodmoreno tijelo.

"Počela se pitati kako je moguće da, čini se, nikomu nije pripadala, čak ni kad su joj otac i majka bili živi. Ostala djeca su, čini se, pripadala svojim očevima i majkama, no ona valjda nikad nije zaista bila nečija djevojčica. Imala je sluge, hranu i odjeću, ali nitko je nije zapravo primjećivao."

Primjedbe

  1. Ajme gledala sam taj film kao curica i obožavala ga!!! Čak mislim da se zove isto, Tajni vrt! Odličan film a vjerujem da je knjiga onda još 100 puta bolja! Sretno s pronalaskom 6 minuta :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, poznata je ona ekranizacija s pocetka 90-tih! Hvala ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...