Preskoči na glavni sadržaj

Boat

Came in for the embers
Stayed out for the breeze
I need to feel elements to remind me
There's beauty when it's bleak
Stuck out long before lights down
Why do I breathe?
Oh, I know
The more that I love the less that I feel
The times that I jumped never were real
They say that all scars will heal but I know
Maybe I won't
But the waves won't break my boat
But the waves won't break my boat

Za kraj ljetovanja - kad ti se u more više ne ulazi, kad si na miru pa samo gledaš more, razmišljaš o njegovim dubinama i širinama, smiješ mu se onako kako mu se smije Josip Pupačić - sačuvala sam klasik "Starac i more", novelu koja je Hemingwayu priskrbila Pulitzera, na neki način i Nobela, i koja je bila posljednje objavljeno djelo za Papa Hemingwayjevog života.

Tale as old as time - svi znaju štoriju o barba Santiagu kojemu, kad napokon uhvati ogromnu ribu, morski psi pojedu ulov. Spominjali je jesmo u školi, ali naša profa nikad nije rekla da je Hemingway bio badass pisac, da bismo trebali iščitavati njegova iskustva iz njegovih romana. Književnik je to koji je veći od svojih knjiga, usudila bih se reći, i o kojem mi je uvijek zanimljivo saznati nešto novo. Živo me zanimalo kako će moje čitateljsko nepce, u ovom tobože zrelom životnom razdoblju, reagirati na legendarnu priču o Santiagu.




"Sve je na njemu bilo staro osim očiju koje bijahu boje mora, vesele i neporažene."

" - Da je bar dečko ovdje i da mi je malo soli - reče naglas."

Samu knjigu Hemingway je posvetio uredniku Maxu Perkinsu, koji ga je otkrio, i Charlesu Scribneru, koji mu je bio posljednji urednik. Novela, objavljena 1952., počinje rečenicom: "Bijaše to starac koji je sam ribario u malom čamcu u Golfskoj struji i lovio je već osamdeset četiri dana a da nije ulovio ni jednu jedinu ribu." Santiago je ranije lovio s dječakom, ali dječaka su roditelji poslali na sretniji brod, pa Santiago ostade sam. Stoga ne čudi da on razgovara sam sa sobom, obraća se čigrama, divi poletušama, dok su mu mreškanje mora i odsjaj sunca u vodi jedina navigacija koju treba. More krade, ali more i daje, čovjek ovisi o njegovoj milosti. Kad napokon uhvati sabljana (u originalu je uhvatio ribu marlina), i to većeg od njegovog broda, starac se danima bori s njim - zato ovu novelu interpretiraju kao inspirativnu alegoriju o ljudskom neuništivom duhu, o upornosti i hrabrosti da se svlada svaka životna prepreka. Sam Ernest Hemingway o tom je simbolizmu rekao sljedeće: "All the symbolism that people say is shit."

"- Ribo - izusti potiho - ostat ću uz tebe dok sam živ."


" - Ipak ću je dokrajčiti - reče. - Koliko god bila velika i prekrasna.
To doduše nije pošteno, pomisli. Ali pokazat ću joj što čovjek može učiniti i koliko može izdržati.
- Rekao sam dečku da sam neobičan starac - reče. - Sad moram to i dokazati.
Dokazao je to već tisuću puta, ali to ništa ne znači. Sad će ponovno dokazati. Uvijek se mora iznova dokazivati, ali nikad nije pritom mislio na prošlost."






Riba je riba, starac je starac, rekao je pisac. Danas mi se čini suludim da se čovjek dokazuje ribi, da riskira svoj život boreći se protiv sila prirode. Kao djecu nas uče da pametniji popušta - nije to lekcija koju dijete može savladati pa bih magareću tvrdoglavost očekivala od mladog ribara koji se tek mora pokazati, stvoriti dobar glas, ostvariti uspjeh. Od starca bih očekivala da ga je život naučio da je ponekad najveća mudrost pustiti. Let it go, let it go, Santiago. Jedna mu je ruka ogrebena, druga u grču, riba je veća od njegova broda, ali on ne odustaje ni nakon dva dana borbe. Povuci, potegni - ova novela trebala bi predstavljati veliku pustolovinu, a zapravo je cautionary tale o tome što se događa kad idemo glavom kroz zidove, kad pokušavamo biti neustrašivi, kad ne poznajemo svoje slabosti, i svoje prednosti ("bol ga podsjeti da nije mrtav").

"Svaki dan donosi nešto novo. Dobro je kad je čovjek sretne ruke. Ali ja još više volim biti točan. Pa da budem spreman kad sreća dođe."

Iako je ovu knjigu Hemingway smatrao svojim najboljim djelom, a volio ju je čak i njegov suparnik Faulkner, i iako je upravo ona od njega stvorila zvijezdu, pa i književnog velikana, nije me impresionirala ni idejom ni izvedbom. Hemingway piše precizno i odrješito, muški, ali nisam mu povjerovala, iako je lik Santiaga navodno nadahnut plavookim ribarom Gregoriom Fuentesom, koji je bio kapetan piščevog broda na Kubi. Jedino što sam iz novele uzela k srcu jest Santiagovo preispitivanje o ribarenju - on se pita je li opravdano ubiti ribu i ubijaju li ribari iz ljubavi. Teška egzistencijalna pitanja ovdje su isprepletena sa zahvalnošću i potrebom čovjeka da pripitomi prirodu, pa bih rekla da je ova knjiga opravdano nalazi na popisu lektire, pogotovo u zemlji koja, na ovaj ili onaj način, živi od mora. 

"Ribarenje me ubija koliko me i održava na životu."




Fotografije: Muzej grada Umaga, Savudrijski svjetionik i grue (dizalice za brodove karakteristične za umaško područje), kolovoz 2024. by Šljokičasta žena

Primjedbe

  1. A možda je, kako si rekla, riba personifikacija nečeg što je pisac htio dohvatiti cijeloga života i onda kad je uspio, shvatio da nije bilo vrijedno? 🤔

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. On je sam rekao da nije, da je riba samo riba, a svatko može sam tumačiti kako želi!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...