Volim tih par preostalih dana godišnjeg odmora prijeko potrebnih nakon ljetovanja da bismo kuću, u koju smo se vratili, doveli u stanje prikladno za stanovanje. Ima nekog slatkog osjećaja izolacije u tome - prijatelji još ne znaju da smo se vratili s putovanja, bez žurbe peremo nagomilane hrpe prljavog rublja, brišemo prašinu, čistimo ormare i pokušavamo u život vratiti uvenule sobne biljke. Tijekom onih nekoliko blaženih minuta u kojima se djeca zaigraju uživam u slow motionu kućanstva čitajući fiktivne memoare Shirley Jackson.
"I thought briefly and comfortably of the quiet mornings, the long lovely afternoons, the early bedtimes. "Well," I said, with immense heartiness, "it will be summer again before we all know it."
U um Shirley Jackson zaljubila sam se kao dvanaestogodišnjakinja u videoteci Kuki, iako joj još ni ime nisam znala, a nakon "Oduvijek živimo u dvorcu", bila sam fan for life. Žena je to koja je inspiracija brojnim piscima i koja je u svojih četrdesetiosam godina života napisala šest romana, dvije knjige memoara i dvjestotinjak kratkih priča. Zanimljivo, iako je rođena 1916., sredinom 20. stoljeća živjela je od pisanja - svoje uratke o vođenju kućanstva i odgoju četvero djece objavljivala je u ženskim magazinima. Tekstovi su kasnije objavljeni u formi dvije knjige memoara - "Life Among the Savages" i "Raising Demons". Ako vas naslovi koji odaju mračni humor Shirley Jackson nisu privukli, možda će vas privući podatak da u "Life Among the Savages" opisuje izbor kuće, u kojoj se nastanila s mužem i dvoje najstarije djece, u gradiću North Benningtonu u Vermontu (u narodu znane kao "the one with the pillars", a u kojoj je napisala slavnu "Lutriju"), da duhovito piše o nestašnom prijatelju svog sina, o mački Ninki koja je uhvatila šišmiša, o rađanju trećeg djeteta i drugim obiteljskim zgodama koje su ispisane šarmantnim jezikom čudakinje/kućanice koja je bila poznata i po kućnim zabavama.
"Sentimental people keep insisting that woman do on to have a third baby because they love babies, and cynical people seem to maintain that a woman with two healthy, active children around the house will do anything for ten quiet days in the hospital; my own position is somewhere between the two, but I acknowledge that it leans toward the latter."
Neki se kritičari snebivaju nad ljupkim tekstovima Shirley Jackson, kao da nije moguće da žena bude i supruga, i majka, i pisac horora - ta svaka žena u sebi čuva nekoliko svjetova, a one odvažne pokažu ih i okolini (sram ih bilo)! Njezine rečenice prokazuju zastrašujući um kućanice, kojoj cigareta u svako doba stoji u kutu usana, i koja neprestano u glavi slaže popise, vodi neverending razgovore s drugim kućanicama, traži dječje cipele po kući (mame uvijek sve pronađu!), izriče naredbe tipa: "Get dressed! Brush your teeth!", ucjenjuje djecu da pojedu doručak, dok podgrijava jutarnju kavu i u mislima gradi svoje strašne priče o ukletim kućama, o podvojenim ličnostima i ženama na rubu živčanog sloma.
"Name?" the desk clerk said to me politely, her pencil poised.
"Name,", I said vaguely. I remember, and told her.
"Age?" she asked. "Sex? Occupation?"
"Writer," I said.
"Housewife," she said.
"Writer," I said.
"I'll just put down housewife," she said. "Doctor? How many children?"
"Two," I said. "Up to now."
"Husband's name?" she said. "Address? Occupation?"
"Just put down housewife", I said. "I don't remeber his name, really."
Čitajući njezine memoare, razmišljam o svemu što je bilo skriveno u nezgrapnoj, ali don't-fuck-with-me-Shirley - mislim na sve uloge koje je morala odigrati, da zadovolji svoje kriterije, ali i kriterije publike malog grada. Mislim na slobodu koju je pronašla u književnosti, mislim na slobodu koju ja pronalazim u književnosti. Kraj majke koja se oglušila na njene literarne uspjehe i koja je uvijek imala kritiku na njezin račun u rukavu, kraj supruga koji joj je u pismima detaljno opisivao svoje ljubavne afere sa studenticama, Shirley je namjerno držala javnost u zabludi da je vještica, stvarajući svijet u kojem je sve bilo moguće. U kojem su postojale šašave heroine koje će sve okrenuti u svoju korist i u kojem će se prokazati besmisao ukorijenjenih tradicija u malim gradovima Amerike - obožavam što joj je uspijevalo poplašiti sve malecke staričice (što sam starija, to me sve češće šokiraju bahate staričice) koje su zabadale nos u njezino dvorište, nasmijati prijatelje koji su je smatrali svestranom ženom i izazvati zavist supruga koji ju je zbog njezine vještine zavolio, ali joj na njoj oduvijek bio i zavidan.
Nakon čitanja "Life Among the Savages", morala sam pročitati i "Prokletstvo kuće Hill", njezinu najpopularniju knjigu, objavljenu 1959., koju je posvetila Leonardu Brown, svom profesoru engleskog jezika na Syracuse Universityju. Naslovnica ovog romana mogla bi zavarati neiskusnog čitatelja i uvjeriti ga da je riječ o jeftinom hororcu, a ne o klasiku američke književnosti koji je nadahnuo i velikog Stephena Kinga. Pomalo opsjednuta kućama, oko iščašene kuće koja stoji napuštena desetljećima, a čije paranormalne aktivnosti poželi proučiti Dr. John Montague, Shirley je isplela priču o natprirodnom koja se pretače u slojevitu karakterizaciju glavnog lika. Dr. Montague u kuću Hill poziva nekoliko ljudi - plahu i nesigurnu Eleanor Vance (koju zamišljam kao Lily Taylor, ne mogu si pomoći), koja je do nedavno brinula o svojoj zahtjevnoj majci i koja sada živi u stanu sestre koja ju omalovažava, potom atraktivnu i liberalnu Theodoru (za koju je u jednom trenutku rečeno da stanuje s cimericom, zbog koje insinuacije je Shirley danas jako popularna među LGBTQ populacijom), te Lukea Sandersona, koji je nonšalantni dobrostojeći momak u čijoj obitelji se nalazi kuća Hill, odnosno, koji će jednog dana biti vlasnik kuće u kojoj nitko ne želi stanovati.
"Cesta, sada njezina bliska prijateljica, zavijala je i tonula, skretala iza zavoja gdje su čekala iznenađenja - jednom krava, koja ju je promatrala preko ograde, jednom nimalo znatiželjan pas - pa u udoline gdje su ležali gradići, uz polja i voćnjake. Na glavnoj ulici jednog sela prošla je uz pozamašnu kuću sa stupovima i ograđenu zidovima, s kapcima na prozorima i dva kamena lava koja su čuvala stube, i pomislila da bi možda mogla živjeti ondje, oprašivati lavove svakog dana i tapšati ih po glavi za laku noć. Vrijeme počinje ovog jutra u lipnju, uvjeravala se, ali vrijeme je to koje je neobično novo i osebujno; u ovih nekoliko sekundi proživjela sam cijeli život u kući s dva lava pred ulazom..."
Iako roman nije pisan u prvom licu, Shirley Jackson čitatelju omogućuje uvid u misli protagonistice Eleanor, koja je najprije odlučna da uzme svoj život u svoje ruke, da postane neustrašiva žena koja ima svoju "šalicu zvijezda" i mjesto koje može zvati domom, ali koja, nakon susreta s ogavnom kućom Hill, gubi dodir sa stvarnošću tako da ni naposljetku nije u potpunosti jasno utječe li Eleanor na kuću ili kuća na nju (tu je ideju iskoristio Robert Wise u filmskoj adaptaciji iz 1963.). Atmosferom ovaj roman podsjeća na "Okretaj zavrtnja" Henryja Jamesa, s naglaskom na psihološkoj karakterizaciji likova po kojoj je Shirley poznata. Svaki od likova ima svoju ulogu (neki od njih tu su samo da utjeraju strah u kosti, kao npr. kućepazitelji koji u kući nikada ne ostaju in the night, in the dark, "s obzirom na to na što su pristali"), ali uloga kuće ispunjene nevidljivim čudovištima daleko je najzanimljivija (koncept kuće inspirirao je i Mike Flanagana na snimanje odlične Netflixove serije). Ukleta kuća mogla bi se poistovjetiti i s tugama same autorice, vele neki - istina jest, čitanje ovog page-turner romana više me rastužilo nego uplašilo, tuga između redaka je opipljiva i mogla bi čitatelja koji ne poznaje svoje slabosti povući u svoje ponore, pogotovo ako ju čita in the night, in the dark.
"...ne trebam vas podsjećati, mislim, da je koncept da su neke kuće nečiste ili zabranjene - možda svete - star koliko i ljudski um. Svakako postoje mjesta koja neminovno za sebe vežu atmosferu svetosti i dobrote; možda onda nije previše neobično reći da su neke kuće rođene zle."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)