Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam.
Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaeste godine. Nakon očeve smrti, s majkom, bakom i dvojicom braće, preselila se u Zagreb jer je njezina obitelj njoj i njezinoj braći htjela pružiti bolju priliku za obrazovanje. Jagodin otac, koji je potekao iz loze učitelja, bio je Čeh koji je na nagovor kolege Ivana Filipovića došao u službu učiteljsku u Hrvatsku, najprije u Viroviticu, a potom u Valpovo, gdje se prvi put oženio. Nakon smrti prve supruge (od sušice), oženio je Jagodinu majku, Švabicu iz Mađarske koja je živjela u Ladimirevcima. Iako im nijednom hrvatski nije bio materinski, odlučili su da "osnuju hrvatsku obitelj i odgoje svoju djecu za Hrvatsku". O djetinjstvu Jagoda u autobiografiji ne piše puno - smatra da je u "Zlatnim dancima", "Gospinim trešnjama i "Crnim i bijelim danima" sve rečeno, pa čitatelj autobiografije ne može odoljeti a da ne uzme u ruke i priče o Anici, Ćiri, Dragošu, sluškinji Kristini, kumi i ostalim likovima iz Labudove ulice (ponosim se svojim izdanjem iz 1942.).
Iz Labudove ulice, današnje Crkvene, na kraju koje stoji Osnovna škola Jagode Truhelke, obitelj se preselila u Tvrđu, gdje je otac, ponosan i odrješit, radio u njemačkoj realki sve do tragičnog utapanja u Dravi. Bilo je to doba kad su učitelji mogli utjecati čak i na razvoj etike svojih učenika pa se Jagoda prisjeća nekih od njih, a posebno župnika Stjepana Maspera i učiteljice Magdalene Šreplove s kojom je prijateljevala do njezine smrti.
U Zagrebu je otpočeo novi život, a Jagoda tvrdi da "nije bilo nimalo teško zaboraviti stari zavičaj na Dravi". U višoj djevojačkoj školi učiteljica joj bijaše Marija Jambrišak, "prva Hrvatica svršenica bečkog Pedagogija" - kasnije i kolegica, s kojom se cijelog života borila za pravo žena na obrazovanje, koje predstavlja osnovu za emancipaciju žena.
Jagoda opisuje muke, uslijed nedostatka iskustva, po prvom zaposlenju u osječkoj gornjogradskoj djevojačkoj školi, a potom i nemili doček nje kao predstojnice više djevojačke škole u Gospiću, koju je napustila nakon sedam godina, zaboravljajući "sve nemilo", a ostavljajući "u pameti samo dobro i lijepo". Jagoda se vraća u Zagrebu u uzbudljivom trenutku, kad Hrvat ponovno sam sebe otkriva, piše svoj prvi roman, "Tugomilu", koji je sama i ilustrirala, dok radi u Privremenom zagrebačkom liceju (preteča ženske gimnazije i prva državna ženska škola u cijeloj Austro-Ugarskoj) pa odlazi u Banja Luku gdje je imenovana za mjesto ravnateljice na višoj djevojačkoj školi. To je mjesto tražilo "poseban oprez i taktičnost poradi razmorodnih žitelja", ali bila je spremna - ličko iskustvo pripremilo ju je. Prije konačnog umirovljenja i povratka u Zagreb, svoj je pečat ostavila i u Sarajevu.
"Današnji nastavnički naraštaj za ženske srednje škole zato i ne zna, s kolikim su se poteškoćama i naporima morale boriti prve učiteljice prvog srednjeg ženskog učilista u Hrvatskoj."
U Truhelkino vrijeme na snazi je bio zakon po kojem su učiteljice mogle biti samo neudane žene tako da je odaziv učiteljskom pozivu predstavljao svojevrsnu žrtvu (i otpor!) koju je Truhelka svjesno odlučila podnijeti. Elan i dužnost da svoj učiteljski poziv, u vremenu kad je malo tko želio poslati žensko čeljade na škole, obavlja časno, srčano i pro-hrvatski opipljivi su na stranicama ove skromne autobiografije napisane na samo pedeset i dvije stranice, a koju je završila riječima: "I zato na svemu hvala Onome, koji sve daje."
Truhelka, koja je pisati počela iz dosade, jedne usamljene ličke večeri, a čije su "rukopise urednicima nosile prijateljice, jer to autorica od stida nije mogla" u hrvatsku je dječju književnost uvela podvrstu obiteljskog dječjeg romana, utemeljivši ga na vlastitom životu ("Naša djeca"). Osim toga, začetnica je hrvatskog modernog ženskog pisma ("Plein air"), iako su ju naši školski udžbenici nepravedno sveli tek na (slabiju) konkurenciju Ivani Brlić Mažuranić. Divan se duh Jagode Truhelke ogleda i u njezinim djelima za mlade djevojke, kao što je npr. epistolarna zbirka "U carstvu duše", sabrana u spomen na njezinu nezaboravnu učiteljicu Magdalenu, a na koju mi je ukazala prijateljica koja se Jagodom bavi na poslijediplomskom studiju "Književnost i kulturni identitet" (nije li divno imati ovakve prijatelje!). Osvrt na nju donosim u nastavku teksta.
"A ti učenice moja, uzdanice bolje budućnosti, primi vijenac, razberi mu lišće i cvijetove, motri, uči, pa onda zadahnuvši ga bistrinom svoje duše i ogrijavši ga toplinom srca svoga, podaj dalje, neka kola, nek se ispravlja i bistri, što je dobro i lijepo, nek se širi na daleko, neka novi svjetlo i toplinu i u druga srca. Jer sve što dobivamo, pa i blago duševno, dug je, što ga treba vraćati."
"I ti sama za se ne bivstvuješ, ne postojiš, ako o sebi nemaš spoznaje, tj. ako o sebi samoj ne umiješ da razmišljaš, ako sebe ne poznaš, svoje misli, svoja čuvstva i htijenja, ako o sebi ne razmišljaš, kako što razmišljaš o svom bližnjem i kao njega što poznaš. I ti sama sebi možeš biti objekat za razmišljanje, i želiš li, da shvatiš samo spoljašnje pojave svijeta, nego i zakone, koje njima vladaju i pokreću, to valja u prvom redu, da poznaš svoj Ja, svoju dušu, subjekat, jer i tvojom dušom vladaju jednaki zakoni kao i s dušom ostalih ljudi, da dušom čitavoga bivstva."
"Nema doista plemenitijeg zanimanja, nego kad se zamislimo u to carstvo duše. Istina doduše upuštati se u nedohitne visine i nepristupne dubine beskrajnoga umnoga svijeta podobni su samo ljudi silna duha i snažne volje; oni danomice otkrivaju nove istine i nove spoznaje. Mi maleni ljudi zadovoljujmo se onim, što nam namriješe ti veliki umovi, prionimo uza dobro i lijepo, što nađemo u svijetu i životu, pa nastojmo, da prosvijetlimo ne samo sve tamne kutove svoje duše, nego da i oko sebe širimo svjetlo i topline, koliko sami osjećamo."
"Pod obrazovanim čovjekom razumijevamo čeljade prosvijetljena uma, plemenita srca i k'tomu uglađenih spoljašnih navada. Istina, ovo se troje rijetko nalazi u jednom čovjeku zajedno. A gdje se nađe - makar samo i približno - to su onda rijetki miljenici Božji u kojima se otkriva ideal čovještva na utjehu i izgled ostalome ljudstvu. Težiti spram tog ideala neka ti bude prva i najpreča briga tvoga mladoga života."
"Bavljenje lijepim stvarima i lijepim mislima ublažuje i našu ćud. Još se više čovjek sam diže, ako ćuti i njeguje zanos za lijepo. Čovjek, koji posred ovoga svemira ne ćuti zanosa, ne dokazuje možda, da u svijetu nema ništa, čemu da se divi, nego pokazuje samo to, da je u njemu samomu sve neznatno i sitno, tijesno i pusto. Sve kritizirati, svemu prigovarati nije znak velika duha, nego je znak velike preuzetosti a često i brige, da pokrije vlastitu prazninu i nesposobnost. Osobito mladež neka se čuva, da ne zapane u pusto i besplodno prigovaranje svega i svačega. Svaka kritika treba da bude zreo plod iskustva i uviđavnosti. A iskustvo i uviđavnost stječu se istom godinama."
Nakon što je godinama tražila odgovore na pitanja svojih učenica poželjela ih je sabrati "u snop knjige bijele i njoj joj podati" te se ona u ovom djelu pismima obraća, u drugom licu jednine, dakako, svojoj učenici koja se nalazi na kraju svog školovanja, pred kojom se "prostiru nedogledni vidici života" i koja se pita o životu, o sreći, o prijateljstvu, o ljudskoj ćudi i duši, ali i o modi npr. Mogla bih prepisati čitavu knjigu jer moje riječi nisu dostatne da dočaraju ljepotu i jednostavnost riječi učiteljice Jagode koja poučava mladu ženu da uzdiže svoju krilatu dušu, da umuje i mašta, da na "čuvstvovanju, mišljenju i htijenju duše postepeno gradi svoj svijet", da poznaje samu sebe, da širi toplinu i svjetlo oko sebe, da lijepo govori ("ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru"), da bude razumna, plemenita, razborita i istinoljubiva (znače li što te riječi današnjim školarcima?).
Osim što umije ohrabriti i osnažiti mladog čovjeka, ova knjiga sadrži uzvišene riječi koje umiju podariti nadu svakom učitelju i pedagogu koji je izgubio entuzijazam za obavljanje svog poziva, jer govori o značaju obrazovanja u čovjekovom životu, o vrijednostima koje smo najprije uzimali zdravo za gotovo, a onda ih, otupljeni tekovinama modernog života, u potpunosti zanemarili. Pričat ću svojoj djeci o učiteljici Jagodi, koja je odrasla u gradu u kojem i oni rastu, a koji ju je, budimo realni, zaboravio, o učiteljici Jagodi koja se zanosila ljepotom u svijetu, koja je težila idealima i koja je vjerovala da su dobrota i razboritost najljepše što se u čovjeku može naći, a da su služiti istini i vršenje dobra imperativ. Univerzalne i bezvremenske poruke učiteljice Jagode iščitavat ću dugo, dugo, i vodit ću "pismeni račun" o njima, jer valja "dobru knjigu podati dalje, neka i drugima čini dobro, kao što je i tebi".
"... manje više svaki čovjek, koji se bavi knjigom, ima svoga autora - ljubimca, koji je na nj najjače utjecao, pa ga njegove ideje prate kroz čitavi život. I rado svraća k njemu, lista mu po djelima, da se okrijepi, da mu odlane od briga života, da nađe sveđer potvrdu, da je na dobrom putu, da na njem ustraje. Bilo bi vrlo zanimivo, da i od popriječnih ljudi mognemo saznati njihove doživljaje s knjigama. Nije slučajno, da biografi znamenitih ljudi prije svega napominju štivo, kojim su se naročito bavili. Pa zare nije i nas mnogoga i mnogu ta ili ona ona knjiga upravo navela na novu stazu života, okrenuvši nam čitavo mišljenje i osjećanje novim pravcem?"
Fotografije: osječki Donji grad i Crkvena ulica, u kojoj je Jagoda Truhelka živjela by Šljokičasta žena
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)