Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse", riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, "Matilda" je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.)

Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogulu Joeu Foxu i vlasnici male nezavisne knjižare, Kathleen Kelly. Ono što mi je najdraže u tom filmu jest to da je Nora Ephron namjerno u filmu istaknula vintage, pomalo zaboravljene knjige, koje su obilježile njezino djetinjstvo. Pročitala sam tako na njezin nagovor i knjige Noel Streatfeild i prvu iz serijala Betsy-Tacy, a ovaj put zamijetila sam jednu novu preporuku. Naime, u sceni u kojoj Joe u knjižaru "The Shop Around the Corner" dovodi svoju mlađahnu tetku i još mlađeg brata, Kathleen čita upravo memoare Roalda Dahla -pisca s početka ove priče - "Boy: Tales of Childhood", točnije poglavlje u kojem Dahl opisuje svoj slavni podvig, The Great Mouse Plot. Djeca slušaju Kathleen razrogačenih očiju pa sam i ja poželjela saznati više o odrastanju jednog dječaka s početka dvadesetog stoljeća u Llandaffu, u Walesu.

Ovu knjigu Dahl je posvetio svojom ancient bratu Louisu i svojim sestrama, Alfhild, Elsei, Asti i ancient sestri Ellen, a započeo je prologom u kojem pojašnjava da knjiga u rukama čitatelja nije autobiografija - jer autobiografije su pune svakojakih dosadnih detalja - nego tek zabilježeni događaji koji su na njega ostavili "tremendous impression", i koje je samo trebao "skim off the top of (his) consciousness and write them down" (obožavam taj šašavi jezik Roalda Dahla!). Priču je Dahl započeo anegodotama iz života svog oca, Haralda Dahla, koji je, jednoruk, ni više ni manje, iz Norveške došao u Wales da bi se potom, kao udovac s dvoje male djece, vratio u Norvešku u kojoj je upoznao svoju novu suprugu, Roaldovu majku, Sofie Magdalene Hesselberg, s kojom se vratio u Cardiff i koja mu je naposljetku izrodila četvero djece. Nakon samo devet godina braka, u kratkom vremenu preminuo je Harald, ali i njihova najstarija kćer, Astri. Ipak, hrabra Sofie Magdalene, junakinja Roaldovog života, nije se sa šestero djece vratila u Norvešku, nego je pustila korijenje u Walesu, ispunjavajući dugo sanjani san svog supruga - da mu se djeca školuju u najboljim školama na svijetu.

"He harboured a curious theory about how to develop a sense of beauty in the minds of his children. Every time my mother became pregnant, he would wait until the last three months of her pregnancy, and then he would announce to her that 'the glorious walks' must begin. These glorious walks consisted of him taking her to places of great beauty in the countryside and walking with her for about an hour each day so that she could absorb the splendour of the surroundings. His theory was that if the eye of a pregnant woman was constantly observing the beauty of nature, this beauty would somehow become transmitted to the mind of the unborn baby within her womb and that baby would grow up to be a lover of beautiful things. This was the treatment that all of his children received before they were born."

Dok je odrastao, centar pažnje mladog Roalda bio je dućan sa slatkišima ("To us, it was what a bar is to a drunk, or church is to a Bishop."), koji je vodila mrzovoljna gospođica Pratchett, raščupana starica masne pregače, žrtva spomenutog The Great Mouse Plota, zbog koje je najzad završio u internatu. Osim školovanja u St Peter'su, internatu u Somersetu, Dahl u knjizi opisuje čarobne praznike koje su običavali provoditi u Norveškoj (zamislite ženu koja sa šestero djece, dadiljom i još bar dvoje prijatelja starije djece, četiri dana putuje iz Walesa u Norvešku), ali i nimalo čarobno vađenje krajnika bez anestetika.

Na zanimljiv način Dahl djeci današnjice (memoare je pisao 1984., šest godina prije svoje smrti) uspijeva predočiti arhaičan lifestyle koji ga je pretvorio u vrckavog pisca kakav je bio. Najdirljiviji dio knjige bila mi je priča o zaboravljenoj vještini pisanja pisama. Još otkad je bio učenik internata, a ravnatelj bi stajao iza njegovih leđa, pazeći da ne bi majci rekao kakvu ružnu riječcu o školi, pa sve do službovanja u Africi za Shell Oil Company, trideset i dvije godine, bar jednom tjedno, Roald je pisao svojoj majci, potpisujući se s "Boy", nadimkom kojeg mu je dala, a ona je - kako je saznao nakon njezine smrti - sva ta pisma sačuvala.

Memoare Dahl završava svojim ranjavanjem u Drugom svjetskom ratu, u kojem je prijatelje gubio kao pilot, najavljujući potencijalne buduće memoare ("Going solo" napisat će dvije godine nakon "Boy"), iz priče o odrastanju izostavljajući sastavnice nevjerojatnog (zrelijeg) života. Naime, ovaj će dječak kao šestogodišnjak upoznati autoricu omiljenih mu dječjih priča, Beatrix Potter, oženit će holivudsku glumicu i oskarovku, Patriciju Neal (kojoj je svojim intenzivnim, neki kažu i - brutalnim, šestosatnim režimom pomogao da se u potpunosti oporavi od moždanog udara, a koji režim je i zapisan u obliku vodiča i koji je doveo do formiranja The Stroke Association), postat će otac petero djece, bit će špijun, scenarist filma o James Bondu ("You Only Live Twice"), pisac priči za Playboy, tečno će govoriti norveški, engleski (izmislio je petstotinjak novih riječi), ali i svahili, izmislit će Wade-Dahl-Till, medicinski uređaj koji se upotrebljava u liječenju hidrocefalusa, a od kojeg je liječen i njegov sin Theo, a ono što je najvažnij, pukim slučajem, postat će pisac za djecu čije priče o čudnovatim likovima će desetljećima uljepšavati djetinjstva diljem svijeta.

Doduše, mnogi danas smatraju da ekscentrični Dahl loše utječe na djecu. Nekoć se njegov izdavač u Americi, Random House, žalio na njegov kratak fitilj, godinama mu se predbacivao i antisemitizam iz 1983., a ni jedanaest godina duga afera s Felicity Crosland, koju je oženio iste godine kad se razveo od majke svoje djece, nije učinila ništa dobro za njegov kredibilitet - ako njegov život gledamo iz današnje woke perspektive, perspektive savršene površnosti koja od svakog zahtijeva besprijekornost.

Za mene, on je domišljati i ranjivi dječak, kreativni i hrabri čovjek, obožavatelj čokolade i slatkiša, i disciplinirani pisac (pisao je svakog dana, u svojoj vrtnoj "šupi", od 10 do 12 sati pa onda ponovno od 16 do 18 sati, uz žuti papir i HB olovke (šest komada našiljio bi prije pisanja), s kojima je i pokopan) koji je smatrao da su dobrodušni likovi pomalo dosadnjikavi - nakon čitanja "Boy: Tales of Childhood", čitatelju je jasno da su njegova djela isprepletena s njegovim dječačkim snovima, da su izmaštana ljubavlju njegove majke i oca, da su osveta zločestim odraslima koje je sretao na svom putu, da su lijek za njegovu išibanu guzu, kao i za strah i gubitke koje je istrpio - da je grafitni prah njegovih olovaka sakrio emocije koje bi svakom prosječnom čovjeku bile nepodnošljive.

Squashed fly biscuits iliti Garibaldi kekse majka bi mu slala poštom dok je bio u internatu

"The life of a writer is absolute hell compared with the life of a businessman. The writer has to force himself to work. He has to make his own hours and if he doesn't go to his desk at all there is nobody to scodl him. If he is a writer of fiction he lives in a world of fear. Each new day demands new ideas and he can never be sure whether he is going to come up with them or not. Twho hours of writing fiction leaves this particular writer absolutely drained. For those two hours he has been miles away, he has been somewhere else, in a different place with totally different people, and the effort of swimming back into normal surroundings is very great. It is almost a shock. The writer walks out of his workroom in a daze. He wants a drink. He needs it. It happens to be a fact that nearly every writer of fiction in the world drinks more whiskey than is good for him. He does it to give himself faith, hope and courage. A person is a fool to become a writer. His only compensation is absolute freedom. He has no master except his own soul, and that, I am sure, is why he does it."