Najradije nikad ne bih izašla iz ormara

Kad sam bila dijete, svaka je kuća imala jedan veliki ormar, znate, onaj najveći, u kojem su zimski kaputi čamili cijele godine, čekajući da ponovno postanu poželjni. Naš ormar s kaputima bio je prvotno u sobi na katu, koja je tek kasnije službeno postala soba moje najmlađe sestre (koja ju je, btw, obojila u ludo crvenu boju), i u kojoj sam se znala sakriti i prebirati po kaputima, a najviše sam voljela mamin dugi kaput boje devine kože ili kako se već ta boja zove, po naški - camel. Zavlačila sam se u ormar i stajala u mraku, ne znajući da nije pametno zatvarati se u stari ormar, i nadajući se da će stražnja stranica tog prašnjavog ormara nestati pod mojim prstima i da ću se naći u čarobnoj Narniji. Ne znam znaju li današnja djeca za Narniju niti je li im ona jedno od omiljenih odredišta, ali svako dijete devedesetih htjelo je u bundi zalutati kod gospodina Fauna, popiti čaj kod dabrova i boriti se protiv zločeste kraljice u Aslanovo ime. Svi smo se zarekli - ako ikada budemo imali kućnog ljubimca, nazvat ćemo ga po hrabrom vladaru Narnije. To se nikada nije dogodilo, ali slika Aslana kako leži na kamenom stolu urezala se u pamćenje svakog djeteta moje generacije, sigurna sam.

Odrasla sam, zaboravila sam i Lucy, i Petera, i Edmunda, i Susan, ali još uvijek ima dana kad bih rado ostala u ormaru, kad mi se skupi previše toga (hm, da, točna je kao švicarski sat, stiže točno nakon sedam dana PMS-a), i kad mi se čini da bih morala vrištati na nekoj snijegom prekrivenoj livadi ili nekoga pretvoriti u kamen (znam - shame on me!) da mi bude lakše. Srećom, ovog prosinca na book clubu čitamo prvu objavljenu knjigu iz Narnijske kronike - Lav, vještica i ormar - koja me suptilno podsjetila da sam baš sada dovoljno stara da ponovno počnem čitati bajke, kako je to lijepo sročio Clive Staples Lewis u svojoj posveti na početku knjige. Baš kako je devedesetih činila TV serija, i knjiga me začarala od samog početka i, sramota je reći, tek sam u tridesetima otkrila Lewisa kao pisca (ne morate ići u knjižnicu - posudila sam sve što je ikada napisao). A kakav je to lik bio! Polovicu života bio je ateist, profesor na Oxfordu i Cambridgeu, a njegov prijatelj Tolkien (da, taj Tolkien) uvjerio ga je da Bog postoji u tolikoj mjeri da se Lewis preobratio na kršćanstvo, i da je simbole kršćanstva počeo provlačiti kroz sva svoja djela, pa tako i kroz Narnijske kronike koje je počeo pisati 1950. godine. Iako je bio anglikanac, Lewisove knjige danas najviše čitaju katolici, upravo zbog zanimljivog i duhovitog stila koji čitatelja brzo pogađa u najbolniju točku. O njemu su poznanici govorili kao o lumenu, a prijatelji su ga smatrali jednostavnim čovjekom koji je zadovoljstvo pronalazio u bogoljublju, pa preporučujem njegove knjige svima koji ovih dana promišljaju o svojoj vjeri, koji sumnjaju, koji traže sebe, ni ne pomišljajući da traže Boga, pa niti da On može imati išta zajedničko s moćnim lavom iz Narnije.