Preskoči na glavni sadržaj

Advent na blogu: treća nedjelja

Moram priznati da mi je u početku, kad sam shvatila da Franka nije kao druga djeca, bilo teško ići na druženja na kojima su bili njeni vršnjaci, pa čak i u naš kvartovski park gdje bi ju je uvijek netko ispitivao kako se zove ili koliko ima godina, a ja bih umjesto imena odmah izbrbljala: "Godinu i pol, ali još ništa ne priča", samo kako bih, ne Franku, nego sebe poštedila daljnjih neugodnosti. Neprestano sam ju uspoređivala s drugom djecom i u sebi procjenjivala njihov vokabular. Sve sam više primjećivala ono, za što sam ja mislila da su njena ograničenja, zaboravljajući na sve ono po čemu je posebna, sve ono što će tek postati zahvaljući svojim čvrstim karakternim crtama. Tog sam se tereta oslobodila tek nakon susreta s logopedima, psiholozima i rehabilitatorima koji su svi redom s njom bili oduševljeni. Ona ne koristi naš jezik da bi se sporazumijela, ali savršena je u dijeljenju emocija - stručnija od mene koja sam u tim stvarima još uvijek zaostala. Osim razgovora s liječnicima koji su Franku opisali kao hiperaktivnu djevojčicu raspršene pažnje koja je motorički i intelektualno napredna, rasteretila me i knjiga tvorca floortime metode Stanlyja Greenspana - Dijete s posebnim potrebama, koja me naučila da roditeljevo ponašanje, iako nema veze s djetetovim teškoćama, može postati važnim aspektom rješenja. Aha! Cijelo vrijeme mislila sam da moram Franku prilagođavati, a zapravo sam se ja morala promijeniti, i to odmah. Morala sam pronaći u sebi neki mir i shvatiti da su moje emocije, moja radost i moja spontanost ključ koji će otvoriti sve ono što je u Franki zaključano. Nakon te spoznaje, sve je krenulo na bolje. Franka svakim danom sve više napreduje, prve su joj riječi "Vau!" i "'vataj!" - i one ju savršeno opisuju - njen karakter, njeno veselje, čudo koje ona jest u našim životima.


Mi, ljudi, skloni smo uspoređivati sebe s drugima, i uvijek ćemo u drugima pronaći nešto za čime čeznemo. Uvijek su drugi sretniji, uspješniji, voljeniji, bogatiji. Uvijek - jer nikada ne vidimo drugu stranu medalje na kojoj smo zavidni. Pročitala sam jednom revolucionarnu misao koje se sjetim kad god se uhvatim da zavidim drugome na nečemu - "Ako se već moraš uspoređivati s nekime, uspoređuj se sa samim sobom." Jednostavno, zar ne? Kad pomislim na sebe prije dvije ili tri godine, shvatim da sam sada daleko bogatija nego sam bila onda - živim u gradu u kojem sam odabrala živjeti, okružena sam obitelji i prijateljima, imam divnog muža i čudnovato dijete. Možda nisam puno pametnija, ali do nekih sam spoznaja ipak došla, i moj duh ipak je življi, čvršći, izdržljiviji (još kad bi bio strpljiviji, gdje bi mi bio kraj!). Pa i kad roditelj sam smirenija, iskusnija. Svaka godina nosi nove izazove i nove borbe, ali i puno lijepih trenutaka koji nas oblikuju i na koje ćemo za nekoliko godina pogled svrnuti s osmijehom. Ovih dana, kada se spremamo za Isusov rođendan, propitkujem svoju savjest i trudim se, ne samo oholo vjerovati da sam bolja od nekadašnje sebe, i od drugih, dakako (svi smo mi umišljeni pravednik, zar ne?), nego i uspoređujem sebe danas sa sobom koja mogu postati već sutra, ma koja mogu postati istog trena kad se u svom srcu pokajem za grijehe kojima sam povrijedila Onoga koji me voli, i kad Ga zamolim za oprost, s iskrenim obećanjem da ću se popraviti. Kao tinejdžer voljela sam Lennonovu Imagine. Sada sam odrasla, ne vjerujem više da su državne granice ili religije problem ovog svijeta - sada zamišljam svijet u kojem ljudi imaju savjest, i u kojem se ponašaju u skladu s onim što im ona nalaže. Imagine that, Lennon! Franka bi rekla: "Vau!"


Čistu savjest, neopterećen dan i adventsku radost želim vam već danas!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...