Moram priznati da mi je u početku, kad sam shvatila da Franka nije kao druga djeca, bilo teško ići na druženja na kojima su bili njeni vršnjaci, pa čak i u naš kvartovski park gdje bi ju je uvijek netko ispitivao kako se zove ili koliko ima godina, a ja bih umjesto imena odmah izbrbljala: "Godinu i pol, ali još ništa ne priča", samo kako bih, ne Franku, nego sebe poštedila daljnjih neugodnosti. Neprestano sam ju uspoređivala s drugom djecom i u sebi procjenjivala njihov vokabular. Sve sam više primjećivala ono, za što sam ja mislila da su njena ograničenja, zaboravljajući na sve ono po čemu je posebna, sve ono što će tek postati zahvaljući svojim čvrstim karakternim crtama. Tog sam se tereta oslobodila tek nakon susreta s logopedima, psiholozima i rehabilitatorima koji su svi redom s njom bili oduševljeni. Ona ne koristi naš jezik da bi se sporazumijela, ali savršena je u dijeljenju emocija - stručnija od mene koja sam u tim stvarima još uvijek zaostala. Osim razgovora s liječnicima koji su Franku opisali kao hiperaktivnu djevojčicu raspršene pažnje koja je motorički i intelektualno napredna, rasteretila me i knjiga tvorca floortime metode Stanlyja Greenspana - Dijete s posebnim potrebama, koja me naučila da roditeljevo ponašanje, iako nema veze s djetetovim teškoćama, može postati važnim aspektom rješenja. Aha! Cijelo vrijeme mislila sam da moram Franku prilagođavati, a zapravo sam se ja morala promijeniti, i to odmah. Morala sam pronaći u sebi neki mir i shvatiti da su moje emocije, moja radost i moja spontanost ključ koji će otvoriti sve ono što je u Franki zaključano. Nakon te spoznaje, sve je krenulo na bolje. Franka svakim danom sve više napreduje, prve su joj riječi "Vau!" i "'vataj!" - i one ju savršeno opisuju - njen karakter, njeno veselje, čudo koje ona jest u našim životima.
Mi, ljudi, skloni smo uspoređivati sebe s drugima, i uvijek ćemo u drugima pronaći nešto za čime čeznemo. Uvijek su drugi sretniji, uspješniji, voljeniji, bogatiji. Uvijek - jer nikada ne vidimo drugu stranu medalje na kojoj smo zavidni. Pročitala sam jednom revolucionarnu misao koje se sjetim kad god se uhvatim da zavidim drugome na nečemu - "Ako se već moraš uspoređivati s nekime, uspoređuj se sa samim sobom." Jednostavno, zar ne? Kad pomislim na sebe prije dvije ili tri godine, shvatim da sam sada daleko bogatija nego sam bila onda - živim u gradu u kojem sam odabrala živjeti, okružena sam obitelji i prijateljima, imam divnog muža i čudnovato dijete. Možda nisam puno pametnija, ali do nekih sam spoznaja ipak došla, i moj duh ipak je življi, čvršći, izdržljiviji (još kad bi bio strpljiviji, gdje bi mi bio kraj!). Pa i kad roditelj sam smirenija, iskusnija. Svaka godina nosi nove izazove i nove borbe, ali i puno lijepih trenutaka koji nas oblikuju i na koje ćemo za nekoliko godina pogled svrnuti s osmijehom. Ovih dana, kada se spremamo za Isusov rođendan, propitkujem svoju savjest i trudim se, ne samo oholo vjerovati da sam bolja od nekadašnje sebe, i od drugih, dakako (svi smo mi umišljeni pravednik, zar ne?), nego i uspoređujem sebe danas sa sobom koja mogu postati već sutra, ma koja mogu postati istog trena kad se u svom srcu pokajem za grijehe kojima sam povrijedila Onoga koji me voli, i kad Ga zamolim za oprost, s iskrenim obećanjem da ću se popraviti. Kao tinejdžer voljela sam Lennonovu Imagine. Sada sam odrasla, ne vjerujem više da su državne granice ili religije problem ovog svijeta - sada zamišljam svijet u kojem ljudi imaju savjest, i u kojem se ponašaju u skladu s onim što im ona nalaže. Imagine that, Lennon! Franka bi rekla: "Vau!"
Čistu savjest, neopterećen dan i adventsku radost želim vam već danas!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)