Preskoči na glavni sadržaj

Advent na blogu: druga nedjelja

Svake godine sve ranije izlozi u trgovačkim centrima počnu sličiti prizorima iz hollywoodskih filmova na temu Božića, a pod njihovim utjecajem, i ljudi počinju sve ranije kiti svoje domove. Svi već u studenom pale lampice, u svaki kut sobe stavljaju svijećice, jelene, pahuljice i slične artikle, a već početkom adventa imaju okićene borove pred kojima stišću božićne šalice s toplim napicima. Čini mi se tužnim da ljudi svake godine sve više očajnički žele svjetlo u svom domu, da žele blještavilo koje će ih zasljepiti, da zaborave sve probleme. No, mogu li im božićna svjetla zaista pružiti ono što im nedostaje?


Kraj je godine i svi sanjamo o novom početku, o novim uspjesima, novim slatkim iznenađenjima, o novim pobjedama, ali kao da zaboravljamo da nije ni ova godina bila loša. Što god da ste tijekom posljednjih tristopedeset dana doživjeli (a vjerujem da ste imali i teških dana), zasigurno je bilo i dana kad ste se smijali sebi u bradu, dana kada ste nekoga poljubili, kad ste nekome skuhali kavu, kad ste nekoga obradovali sitnicom, dana kad ste s nekim podijelili čokoladu, dana kad ste umjesto nekoga platili račun, dana kad ste umjesto nekoga obavili posao, dana kad ste nekome rekli istinu, čak i ako je bila bolna, dana kad ste svoj život predali u Božje ruke, makar i iz straha i očaja - na tim danima treba biti zahvalan, danas. Naime, iako oni nisu bili glamurozni, štoviše, možda već blijede u vašem sjećanju, u njima se krije tajna života - da živimo, ne samo zbog sebe, nego i za druge, i da trebamo biti zahvalni na darovima koji su nam darovani. Naime, nisu nam oni dani po zasluzi, nego da bismo se njima poslužili, i to u dobre svrhe. Zahvalnost za sobom nužno povlači i skromnost i poniznost (ne, to nisu sinonimi). Biti ponizan ne znači prestati težiti boljemu - jer uvijek moramo težiti boljem, boljem sebi, nego biti ponizan znači misliti dobro o sebi, ali si ne pripisivati zasluge za svoje vrline - ponizan čovjek zna da vrline predstavljaju veliku odgovornost. Isuse je rekao: "Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti." Još uvijek želite darove ispod božićne jelke?


Možda nemate instagramski okićen stan, ali imate dom, možda nemate novca da članovima svoje obitelji kupite skupe poklone, ali imate članove obitelji koji vas vole, možda vas posao ne ispunjava, ali imate plaću kojom plaćate račune i živite slobodni od dugova, možda nemate savršeni osmijeh, ali i dalje se možete smijati od srca - možda imate puno toga o čemu drugi samo sanjaju.


Zahvalnost je nešto na što se svakodnevno moram podsjećati jer mi još uvijek ne dolazi prirodno, i bojim se da nikada niti neće. Redovito ju vježbam i osmišljavam rituale zahvaljujući kojima ću zastati na trenutak, okrenuti se oko svoje osi i moći prepoznati sve što mi je darovano. Ovog adventa muž i ja svakodnevno pišemo kratke zahvale na papiriće i ubacujemo ih u staklenku, pa ćemo ih na Badnju večer zajedno pročitati i na taj način umnožiti sve ono što imamo, a što ne primjećujemo dok život prolazi. Slične aktivnosti preporučujem i vama, pa tko zna, možda ovog Božića po prvi puta iskreno ne budete očekivali ništa jer ćete shvatiti da imate i više nego vam je potrebno.

Primjedbe

  1. Divan tekst kao i uvijek.
    Predivan vjenčić na vratima.
    Ljudi ne kuže da forsiranjem da taj božićni ugođaj počinje čim prije i traje čim duže zapravo ubijaju božićnu čaroliju. Ne znam ako gledaš američke youtubere... kada naprave house tour u blagdansko vrijeme. Tamo je svaki kutak svake prostorije u domu uređen u božićnom stilu. Svako dvorište kao obitelji Salaj. U najmanju ruku to je neukusno i kičasto. A čini mi se da sve više dolazi i do nas takav običaj. Bitno da si nađinđju dom, nakupuju hrane kao da će smak svijeta, pokupuju poklona za sve koje znaju, odu na polnoćku jer u to doba ionako nema se šta raditi, nakon toga izađu s društvom i napiju se, a na božićnu misu, ako se stignu probuditi, ako ne isto dobro. Ili dođu samo da ih ljudi vide uz još ona dva puta u godini.
    Treba biti zahvalan na malim stvarima. Jer sve ono što imamo i prihvaćamo pod normalno nekome je možda samo san kojeg nikada neće uspjeti doživjeti. Ne zbog njih, nego zbog nas samih treba cijeniti svoj život. Osobno svaki dan prije spavanja već 15 godina razmišljam na čemu sam danas zahvalna. Sutradan te stvari zapišem u svoj dnevnik jer nekako u teškim trenucima zaboravimo na taj osjećaj i treba nešto da nas podsjeti da ipak nije baš tako loše, da je bilo ili može biti gore.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vidjeli sam neki dan člsnak s naslovom "Kako božićni ugođaj prenijeti u kupaonicu", ali nije bio ironične naravi. To je stvarno too much. Nema Božića bez molitve, obiteljskog zajedništva i bez štalice, odnosno svega što štalica predstavlja.
      P.S. Vjenčić sam okačila na zid u hodniku jer mi je presladak da bi stajao na ulazim vratima. Inače je ručni rad jedne poznanice koja čuda zna naheklati - takvi ukrasi kod mene uvijek imaju palac gore!

      Izbriši
  2. Ideja sa staklenkom je odlična! Ja sam prije par godina poklonila frendici staklenku s citatima za svaki dan Adventa, ali ovo tvoje je još bolje!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Joooj obozavam takve poklone. Muzu sam lani napisala 365 stvari zbog kojih ga volim, sto nam u buducnosti zelim itd, skoro je plakaokad je izvukao posljednji papiric ove godine na godisnjicu braka :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...