Preskoči na glavni sadržaj

Advent na blogu: druga nedjelja

Svake godine sve ranije izlozi u trgovačkim centrima počnu sličiti prizorima iz hollywoodskih filmova na temu Božića, a pod njihovim utjecajem, i ljudi počinju sve ranije kiti svoje domove. Svi već u studenom pale lampice, u svaki kut sobe stavljaju svijećice, jelene, pahuljice i slične artikle, a već početkom adventa imaju okićene borove pred kojima stišću božićne šalice s toplim napicima. Čini mi se tužnim da ljudi svake godine sve više očajnički žele svjetlo u svom domu, da žele blještavilo koje će ih zasljepiti, da zaborave sve probleme. No, mogu li im božićna svjetla zaista pružiti ono što im nedostaje?


Kraj je godine i svi sanjamo o novom početku, o novim uspjesima, novim slatkim iznenađenjima, o novim pobjedama, ali kao da zaboravljamo da nije ni ova godina bila loša. Što god da ste tijekom posljednjih tristopedeset dana doživjeli (a vjerujem da ste imali i teških dana), zasigurno je bilo i dana kad ste se smijali sebi u bradu, dana kada ste nekoga poljubili, kad ste nekome skuhali kavu, kad ste nekoga obradovali sitnicom, dana kad ste s nekim podijelili čokoladu, dana kad ste umjesto nekoga platili račun, dana kad ste umjesto nekoga obavili posao, dana kad ste nekome rekli istinu, čak i ako je bila bolna, dana kad ste svoj život predali u Božje ruke, makar i iz straha i očaja - na tim danima treba biti zahvalan, danas. Naime, iako oni nisu bili glamurozni, štoviše, možda već blijede u vašem sjećanju, u njima se krije tajna života - da živimo, ne samo zbog sebe, nego i za druge, i da trebamo biti zahvalni na darovima koji su nam darovani. Naime, nisu nam oni dani po zasluzi, nego da bismo se njima poslužili, i to u dobre svrhe. Zahvalnost za sobom nužno povlači i skromnost i poniznost (ne, to nisu sinonimi). Biti ponizan ne znači prestati težiti boljemu - jer uvijek moramo težiti boljem, boljem sebi, nego biti ponizan znači misliti dobro o sebi, ali si ne pripisivati zasluge za svoje vrline - ponizan čovjek zna da vrline predstavljaju veliku odgovornost. Isuse je rekao: "Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti." Još uvijek želite darove ispod božićne jelke?


Možda nemate instagramski okićen stan, ali imate dom, možda nemate novca da članovima svoje obitelji kupite skupe poklone, ali imate članove obitelji koji vas vole, možda vas posao ne ispunjava, ali imate plaću kojom plaćate račune i živite slobodni od dugova, možda nemate savršeni osmijeh, ali i dalje se možete smijati od srca - možda imate puno toga o čemu drugi samo sanjaju.


Zahvalnost je nešto na što se svakodnevno moram podsjećati jer mi još uvijek ne dolazi prirodno, i bojim se da nikada niti neće. Redovito ju vježbam i osmišljavam rituale zahvaljujući kojima ću zastati na trenutak, okrenuti se oko svoje osi i moći prepoznati sve što mi je darovano. Ovog adventa muž i ja svakodnevno pišemo kratke zahvale na papiriće i ubacujemo ih u staklenku, pa ćemo ih na Badnju večer zajedno pročitati i na taj način umnožiti sve ono što imamo, a što ne primjećujemo dok život prolazi. Slične aktivnosti preporučujem i vama, pa tko zna, možda ovog Božića po prvi puta iskreno ne budete očekivali ništa jer ćete shvatiti da imate i više nego vam je potrebno.

Primjedbe

  1. Divan tekst kao i uvijek.
    Predivan vjenčić na vratima.
    Ljudi ne kuže da forsiranjem da taj božićni ugođaj počinje čim prije i traje čim duže zapravo ubijaju božićnu čaroliju. Ne znam ako gledaš američke youtubere... kada naprave house tour u blagdansko vrijeme. Tamo je svaki kutak svake prostorije u domu uređen u božićnom stilu. Svako dvorište kao obitelji Salaj. U najmanju ruku to je neukusno i kičasto. A čini mi se da sve više dolazi i do nas takav običaj. Bitno da si nađinđju dom, nakupuju hrane kao da će smak svijeta, pokupuju poklona za sve koje znaju, odu na polnoćku jer u to doba ionako nema se šta raditi, nakon toga izađu s društvom i napiju se, a na božićnu misu, ako se stignu probuditi, ako ne isto dobro. Ili dođu samo da ih ljudi vide uz još ona dva puta u godini.
    Treba biti zahvalan na malim stvarima. Jer sve ono što imamo i prihvaćamo pod normalno nekome je možda samo san kojeg nikada neće uspjeti doživjeti. Ne zbog njih, nego zbog nas samih treba cijeniti svoj život. Osobno svaki dan prije spavanja već 15 godina razmišljam na čemu sam danas zahvalna. Sutradan te stvari zapišem u svoj dnevnik jer nekako u teškim trenucima zaboravimo na taj osjećaj i treba nešto da nas podsjeti da ipak nije baš tako loše, da je bilo ili može biti gore.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vidjeli sam neki dan člsnak s naslovom "Kako božićni ugođaj prenijeti u kupaonicu", ali nije bio ironične naravi. To je stvarno too much. Nema Božića bez molitve, obiteljskog zajedništva i bez štalice, odnosno svega što štalica predstavlja.
      P.S. Vjenčić sam okačila na zid u hodniku jer mi je presladak da bi stajao na ulazim vratima. Inače je ručni rad jedne poznanice koja čuda zna naheklati - takvi ukrasi kod mene uvijek imaju palac gore!

      Izbriši
  2. Ideja sa staklenkom je odlična! Ja sam prije par godina poklonila frendici staklenku s citatima za svaki dan Adventa, ali ovo tvoje je još bolje!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Joooj obozavam takve poklone. Muzu sam lani napisala 365 stvari zbog kojih ga volim, sto nam u buducnosti zelim itd, skoro je plakaokad je izvukao posljednji papiric ove godine na godisnjicu braka :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...