Advent na blogu: četvrta nedjelja

Čestitam vam Badnjak, Adama i Evu!

Jučer smo dan započeli buđenjem u čak 7:25 (to se dogodi svake prijestupne godine!), i činilo se kao da će to biti divan prosinački dan proveden u dovršavanju božićnih kolačića i umatanju poklona. Dok smo Franka i ja prale zube, muž je obukao jaknu i krenuo do pekarnice, one malo udaljenije, jer ona u našem naselju se zatvorila prije nekoliko tjedana. Kupio je naramak toplih kifli i kruh za doručak i mirno u svojoj Toyotici stajao na semaforskom crvenom svjetlu, tek nekoliko metara od stana, kad je čuo kočnice i na svojoj koži osjetio udar auta koji mu je iznenada došao s lijeve strane. Prvotni šok, policijski očevid, pregled glave i tegljenje Toyotice u nevoznom stanju u servis obilježili su njegov dan, a imao je sasvim drukčije planove. Bog je još jednom rekao: "Budi volja moja!" i nasmijao se.

Koliko takvih dana ste imali? Kad ste planirali čitav obiteljski izlazak, a dijete vam se razboljelo? Kad ste planirali počistiti stan, a umjesto toga ste ga proveli s vodoinstalaterom? Koliko puta ste poželjeli krenuti na put, a dogodila vam se prometna nezgoda, ili samo užasna prometna gužva? U takvim situacijama na nama je samo da zahvalimo Bogu na podsjetniku - živi smo, i zajedno smo, unatoč svemu. Čitav advent za mene je veliki alarm - ta Bogu ništa nije nemoguće, samo kad mu prepustimo da nas vodi. Svi želimo misliti da smo tvorci svoje sreće, da držimo sve pod kontrolom, a zapravo smo male čestice prašine u Božjem planu. Sve me to podsjeća na Whoville u kojem je Grinch ukrao Božić, samo kako bi naučio njihove stanovnike da nisu bitni pokloni niti lampice, da Božić predstavlja obiteljski mir i radost zbog zajedništva svete obitelji. Tako je ove godine Grinch nama ukrao Toyoticu, ali ne i božićnu radost. Po uzoru na Mariju, koju anđeo Gabrijel nije uplašio, koja se nije brinula niti bojala, prigrilili smo ovog Božića Božji naum, kakav god on za nas bio u narednih godinu dana, i spremno rekli: "Evo nas, neka bude po riječi Tvojoj!" - s Toyoticom ili bez nje.

Sretan i blagoslovljen Božić želim vam od srca!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pročitajte više

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Pročitajte više

Šljokičasta žena

Pretraži ovaj blog