Preskoči na glavni sadržaj

Mjesec iznad oblaka

Sutra jedna od mojih najstarijih prijateljica slavi rođendan. Razlog zašto njezin rođendan neću zaboraviti niti pod utjecajem sumnjivih supstanci, ni senilnosti, vjerojatno niti kad me Alzheimer spopadne, jest taj što sam na njezin rođendan 1997. dobila drago nam žensko prokletstvo. Sjećam se kao da je bilo jučer, cerekale smo se, predozirale tortom od lješnjaka (tako '90-e, znam) dok je na kazetofonu svirao Petar Grašo, album Mjesec iznad oblaka koji je slavljenica, sva sretna, dobila za rođendan od jedne od uzvanica. A onda sam došla kući opijena dječjim šampanjcem od jagode kad sam na gaćicama našla uznemirujuću krv i počela vrištati kao svaka nepripremljena i neinformirana desetogodišnjakinja. 


Baš kao i tetka menga, i L. je uz mene većinu mog života. Imale smo faze kad smo se intenzivno družile, na seoskim stazama preskakivale gumu, pjevale hitove Magazina na stepenicama i garažama zajedničkih nam prijateljica (jer tako su se djeca zabavljala prije računala i Interneta), pa faze da smo se družile s različitim ljudima u razredu, da bi nas naše pjevačko umijeće u crkvenom zboru opet zbližilo. Trebali su nam sati da se vratimo kući s probe pjevanja jer smo šalabazale po gradu, i putem pjevale što god nam je palo na pamet, pričale o dečkima pa ih zivkale iz telefonske govornice koja nam je bila na putu do kuće (da, nije tad bilo ni cigli od mobitela). Lunjanje gradom tradicija je koju smo nastavile i u srednjoj školi, jer smo cijelu srednju zajedno sjedile u klupi, s malom iznimkom, nismo više pričale samo o dečkima, nego smo i dijelile antitalent za matematiku, spoznaje o svemu, te pokušavale zajedno doći do odgovora na pitanja od životne važnosti, npr. ima li života u svemiru i možeš li ostati trudan ako sjedneš na WC školjku u javnom toaletu.

Nekako nam je bila prirodna stvar da, nakon istog vrtića, osnovne i srednje škole, postanemo i kolegice pa smo oboje studirale na osječkom Pravu, a život nas je tijekom tog razdoblja razdvajao pa spajao, podijelile smo i prve svađe, prve ružne riječi su izgovorene, mane istaknute, onako kako možeš samo najstarijim prijateljima koji znaju da ih usprkos svemu tome voliš i cijeniš.


Kažu da prijatelje biraš tako da su ti slični karakterom, no, ne bih se složila. Većina mojih prijateljica u mom je životu otkad znam za sebe, i sve smo prošle zajedno - prve jedinice, prve simpatije, prve izlaske, prve prekide, prva pijanstva, i puno drugih prvih stvari. I nisu nas spojili isti karakteri, upravo različitost je ono zbog čega smo prijateljice sve te godine - jedna drugu savršeno nadopunjavamo, a i imamo različiti ukus za dečke, što je iznimno važno za stabilan odnos žena. A što je još važnije, samo L. će se sjetiti da je mi je sutra godišnjica womenhooda, a samo ja ću joj čestitati rođendan pjevušeći "'ko mjesec iznad oblaka ti mi svjetliš u moj mrak" - pa nek kažu da najstariji prijatelji nisu od neprocjenjive vrijednosti.

Primjedbe

  1. Ajme, prekrasna priča. Moja "tetka" je došla kad sam imala 9 godina i totalno je traumatično iskustvo od kojeg se nisam oporavila sljedećih 20 godina jer tada nisam ništa znala o tome, a s mamom uopće nisam mogla pričati o tome.
    No, na vedrije teme... moje odrastanje obilježile su tri prijateljice po jedna za oš, sš i faks i svaku sam iz prethodnog razdoblja povela u sljedeće i onda bi se tu dogodio razlaz. Moglo bi se reći da su nas zbližile sličnosti u karakteru, ali zapravo smo bile jako različite što je na kraju dovelo do toga da svaka ode svojim putem. Zanimljivo je ipak, da mi je zadnja frendica bila previše slična čak pomalo i creapy i naprosto ja osobno nisam mogla podnijeti to što u tančine isto razmišljamo dok je ona u svemu tome vidjela međusobno nadmetanje... Well, long gone, sad imam svoja dva muškarca i savršeno sam zadovoljna. Nekako sebe za sada ne vidim u ženskom prijateljstvu. Ali život je dug pa možda promijenim mišljenje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Žena je ženi vuk često, ali kome ćemo dati šansu ako ne ženama?
      Sretna sam jer većina mojih prijatelja je uz mene 25 godina, ali i jer još uvijek upoznajem i stječem divne žene!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e