Preskoči na glavni sadržaj

Leptirice

25. studenog obilježit ćemo Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama, u znak sjećanja na tri od četiri sestre Mirabal – Patriciu, Minervu i Mariu Teresu, koje je, zajedno s njihovim vozačem Rufinom de la Cruzom, brutalno ubio diktator Rafael Trujillo. Sestre su djelovale pod imenom Las Mariposas (Leptiri), a kao političke aktivistice postale su vidljiv simbol otpora diktatorskom režimu Trujilla. Zbog svoje borbe za pravdu one i njihove obitelji više puta su uhićivani, a 25. studenog 1960. godine na povratku iz posjete muževima u zatvoru, presrela ih je Trujillova policija, zadavila ih i pretukla do smrti, pokušavajući iscenirati prometnu nezgodu, što su Dominikanci prozrijeli i što im je dalo hrabrosti da protiv diktature ustanu složniji no ikad.


Nasilje nad ženama događa se i danas – krše se ljudska, građanska, politička, ekonomska i kulturna prava žena. Prema svjetskoj statistici u više od 70% slučajeva ubojstava žena u svijetu, izvršioci bili upravo njihovi partneri. Unatoč svim kampanjama, u našoj državi događa se porast nasilja nad ženama, u prvih devet mjeseci ove godine u Hrvatskoj je ubijeno sedam žena, a mnoge u brutalno mučene, silovane ili diskriminirane. Upravo zadnjih dana suočavamo se s nezamislivim kaznenim djelom u Podstrani kod Splita gdje je student brutalno silovao svoju kolegicu, s nepravomoćnom presudom Draganu Paravinji za ubojstvo i pokušaj silovanja maloljetne Antonije Bilić čije tijelo još uvijek nije pronađeno, ubojstvu Selene Macedo na Marjanu, niz je neprekidan.

Policija i nevladine organizacije uvjereni su da vrlo malo žena prijavi nasilnika, da trpe nasilje i desetak godina prije nego odluče potražiti pomoć. Ipak, s podatkom da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta zlostavljana po jedna žena nemoguće je pomiriti se i ne postaviti pitanje: nije li problem u činjenici da žene nemaju adekvatnu zaštitu od nasilnika kojeg prijavljuju?
Čak i mnoge žene, koje imaju sreću da nisu zlostavljane, predbacuju žrtvama nasilja trpljenje nasilnika, ne znajući da nasilnik svoj naum ostvaruje pomno isplaniranom taktikom – potpunim izoliranjem žrtve od obitelji i prijatelja, kupovanjem poklona i obećavanjem bolje budućnosti te iskorištavanjem činjenice da je žrtva osoba koja je u njega zaljubljena ili koja s njime ima i zajedničku djecu. Iz navedenih razloga žrtva nasilja je psihički paralizirana, nesposobna napustiti zlostavljača.
Ne, nije lako, ali svi svakodnevno na svim razinama moramo osigurati žrtvama adekvatno kažnjavanje nasilnika i sprječavanje daljnjeg zlostavljanja te kvalitetnu zaštitu žena, makar to činili brigom za prijateljicu za koju vam se čini da ima probleme u vezi, ili volontiranjem za neku od udruga koje život posvećuju cilju iskorijenjivanja nasilja iz našeg društva.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e