Sestre mi se rugaju kad kažem da volim Katy Perry i kad skakućem na njezinu "Firework" baš kao djevojčice kojima još nisu ni ispali svi mliječni zubi, koje čine većinu njezine publike.
Zatekla sam se u trenutku života kad mi je teško. Ne skakućem, slabo i pjevam. Pomalo sam zaboravila tu djevojčicu u sebi - djevojčicu koja voli šljokice i život gleda kroz ružičaste naočale, kojoj svaki dan predstavlja pustolovinu, koja ima još milijun toga za ostvariti, koja se glupira s prijateljicama, ljubaka po parkićima sa srednjoškolskom ljubavi, bezbrižno uživa u životu punim plućima - i svakodnevno prepoznaje ljepotu života u sitnicama.
Pogledala sam neki dan Katyin "Part of me" dokumentarac. Da, opet ja s tom Katy Perry. Osim što se godinama patila da bi ostvarila ono o čemu je sanjala još kao kći svećenika, u trenutku u kojem je trebala zablistati, rasplinule su se njezine fairytale romantične ideje. A Katy? Sva u suzama, slomljena duha, u stanju u kojem bi svaka od nas poželjela zaključati vrata i pojesti tonu sladoleda i čokolade gledajući "Ljubavnu priču" i ridajući iz petnih žila, Katy je odlučila ostati vjerna svom snu, odlučila je ostvariti sve ono što je samoj sebi zajamčila - i popela se na pozornicu ispred koje su tisuće ljudi izvikivale njezino ime, ne sluteći tugu koja se krije iza glamuroznog šljokičastog make upa.
I nastale su ove rečenice jedne šljokičaste djevojčice.
Pa nek mi netko kaže da Katy nije hodajuća inspiracija.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)